Koji uvod napraviti i što reći? Gledam izvještaje s ostalih izleta HPD-a Jastrebarsko i pokušavam dobiti inspiraciju da na najbolji način opišem svoj prvi izlet sa članovima spomenutog planinarskog društva. Dakle, prije par mjeseci suprug me obavijestio da smo postali članovi HPD Jastrebarsko, te da idemo malo do Austrije, tamo negdje u šestom mjesecu.
Pridružit će nam se još dva bračna para, prijatelji, kojima je ovo također prvi susret s planinarstvom. "Ozbiljnosti" situacije postali smo svjesni tek kad nam je organizator izleta poslao mail s detaljnim informacijama i planom putovanja. Tu istu večer imali smo HITAN, krizni sastanak sa našim prijateljima, na kojem je utvrđeno tko od nas ima išta od onog što je navedeno da treba uzeti, sa sto upitnika kako ćemo mi to, da li ćemo moći, da li je to uopće za nas?
Ali što je tu je... dolazi petak 22. lipnja 2018. godine, pet i trideset ujutro, kišica lagano pada, prognoza za cijeli vikend je katastrofa, a mi sa strahom u očima i teškim ruksacima na leđima, ulazimo u autobus na Centrali. Dolaze nama znani i neznani ljudi, nitko nije previše razbuđen u to doba jutra, tako da se kreće u tišini. Ali začas se u busu čuje smijeh, zveckanje čašica, te slijevanje malog potočića s krova autobusa kad ide uzbrdo. O sendviču u pola 7 ne želim da itko išta zna.
Prvo pa iznenađenje!!! Dolazimo do gradića Bischofshofen, gdje obilazimo park prirode, vodopad te poznatu skakaonicu, gdje se održavaju finalna natjecanja u skijaškim skokovima. Ljepota prirode, urednost okoliša, pogled u daljinu koji sve više razvlači osmijeh na mom licu te na licima mojih prijatelja.
Iduća nam je destinacija selo Bad Hofgastein gdje ostavljamo autobus, a mi krećemo obilaznicom Höhenweg, "kratku" šetnjicu od kojih 10-11 km koja nas dovodi do našeg smještaja. Sve više se stapamo s ekipom, promatramo pokošene pašnjake, prolazimo kraj prekrasno uređenih kuća, staja i okućnica. Nakon nekog vremena nekima je ipak dosta, poneki žulj i umor od neprospavane noći uzimaju danak, pa se čuje grintanje i pokoji uzdah.
Svi zajedno dolazimo do cilja, prekrasnog gradića Bad Gasteina, te još ljepšeg hotela Bellevue. Smještamo se u luksuzno opremljene apartmane i nakon brzinskog tuširanja nalazimo se s ekipom na večeri. Nakon cjelodnevnog žvakanja sendviča, neki i nisu gladni, ali menù je takav da se sve mora pomalo probati. Ipak smo izgubili kalorije hodajući, pa pokoji zalogaj više i nije neki grijeh. Pokušaj party-a u sobi propada nakon pola sata jer se svima sklapaju oči, a i moramo biti spremni za sutrašnji izazov – naš prvi vrh. Prije spavanja traži se samo magnezij direkt više, naravno uz andol.
Drugi dan, nakon obilnog doručka, u pola 9 krećemo pod punom (bar za moj pojam) planinarskom opremom put Stubnerkogela 2.246 m. Sva sreća da nas je organizator izleta dobro pročitao te je odlučio da do navedenog cilja dođemo modernom gondolom Stubnerkogelbahn. Iz današnje perspektive gondola mi se čini kao nešto ništa, ali na prvi pogled kad znaš da te neka žica vuče do 2.246 m i nije ti svejedno. Ali bilo je stvarno super. Temperatura je gore oko nule i navlačimo kape i rukavice. Kao mala djeca trčimo na viseći most, razgledne platforme. Čuje se sa svih strana: ovo je stvarno super, joj kak je lijepo...
A da zaboravila sam reći, vrijeme se vjerojatno zbog nas novih planinara smilovalo i nagradilo nas zubatim suncem i prekrasnim vidicima. Kiši ni traga. E, a sad za ozbiljno idemo na vrh Zittrauer Tisch, 2.463 m. Sigurna staza, ljepota prirode od koje zastaje dah, odagnala je sav strah od nepoznatog te bez problema hodamo prema vrhu. Jedna mala plava nas je "preticala" i dala vjetar u leđa pojedinim članovima društva ali brzo su posustali. Na vrhu planinarsko krštenje, još i danas malo teže sjedim u uredu!!! Spuštamo se prema dolje preko sedla Miesbischlscharte na planinarsko jezero Unterer Bochkartsee, te dolazimo do
planinarskog doma Bockhartseehüte, gdje smo se nagradili finom pivicom. Nakon okrijepe spuštamo se do Sportgasteina gdje nas čeka autobus i alpskom dionicom vozi u hotel.
Uspjeli smo - ne mogu reći da ne gode riječi pohvale pristigle od iskusnih planinara. Treći dan, s već dosta koraka u nogama, odjavljujemo se iz hotela i krećemo put spilje Eisriesenwelt. Noge su već malo teže, ali na našu sreću tu je žičara te nas vožnja istom obogaćuje još jednim divnim iskustvom. Gotovo neprimjetno, slušajući vodiča koji na tečnom engleskom objašnjava zanimljivosti špilje, svladavamo 1400 stepenica. Spuštamo se do planinarskog doma, gdje ručamo, nazdravimo još po jednom pivicom te siti i zadovoljni ulazimo u bus i krećemo prema Lijepoj našoj. Na Centralu stižemo točno kao što je planom i predviđeno.
Ja za kraj stvarno ne znam što reći, osim da ću morati otići još na koji izlet sa HPD Jastrebarsko čisto da mogu usporediti jesu li ti planinarski izleti uvijek tako dobro organizirani i s takvim guštom odrađeni!
Lidija Knezović
