Za još jedan izlet na kojem se tražilo sjedalo više čak ni spomenuto pomicanje kazaljki nije uspjelo umanjiti interes i želju da nekima od vas otkrijemo ljepote velebitskih kukova kroz jedan od naljepših krajolika koji Velebit pruža – pogledu na same kanjone Velike i Male Paklenice. Snena i nasmiješena lica na jaskanskoj Centrali već su u samom ulasku u bus pokazivala da ste spremni na izazov.
Godinama se već sa društvenih izleta vraćam kući nabijen umorom u nogama, ali pozitivnom energijom kojom hranim dušu, međutim kada znam da je u ovako velikoj grupi od sedamdesetak ljudi ekipa ispenjala svoj prvi kuk i to baš Anićev, najvišu stijenu Velebita onda svakako trebam spomenuti i ljude koji su se potrudili da sve prođe u najboljem redu i da se svi zdravi, sretni, neki od nas možda malo premoreni vratimo kući.
Dražen Lovreček kao voditelj škole i najiskusniji među svima nama zauzima posebno mjesto i van kategorije je. Znanje koje vam prenosi pažljivo usvojite jer će vam kad tad dobro doći. Ja sam shvatio da je lađarac najbolji čvor za vezanje salama koje radim. Upravo me Dražen naučio vezivati ovaj čvor. Ne očekujte da je poznavanje čvorova bitno samo u planini, jer eto ja sam primjer da tome nije uvijek tako.
Ranko Borozan, organizator, iskusan je planinar kojeg smo eto uspjeli afirmirati da se pozabavi i vodičkim angažmanom. Nadamo se njegovom angažmanu i na idućim izletima gdje ćete se svi međusobno bolje upoznati. Mia Šamec, Snježana Nikl i Manuela Budišćak paze budno na svaki vaš korak, a spremne su i na manje medicinske zahvate. Na ovom smo izletu naučili nešto i o zaustavljanju krvarenja. Znanje leži svuda oko nas, a svakim novim izletom vraćamo se bogatiji za neku novu vještinu.
Nespretnost domarke kojoj nismo zamjerili činjenicu da je pobrkala dane u tjednu potvrdila je još dvije stvari koje smo spominjali u planinarskoj školi. Prva je da u planini sve dijelimo, tako da unatoč tome što smo grah i kobasice moglu konzumirati tek u ponedjeljak, na izletu nitko nije ostao gladan. Hvala Bogu, niti žedan. Druga je lekcija da računamo na nepredvidive okolnosti, a zlatna i čelična rezerva neka budu sastavni dio naših ruksaka koju uvijek nosimo sa sobom.
17-18, možda je neki GPS izmjerio i 19 kilometara ozbiljna je hodačka tura za jedan dan. Sam kanjon na GPS zaslonima crta neprepoznatljive oblike zbog refleksije signala, pa zapravo dugo možemo voditi debatu o ovome koliki smo daleko hodali. Doduše nismo išli zbog statistike, a stvarna je istina da smo realizirali zacrtani plan izleta, družili se i zabavljali cijeli dan. Raspoloženje u autobusu i pjesma do Jaske još su jednom potvrdili da su planinari veseljaci i da nismo loša ekipa.
Zbog toga ćemo se sa osmjehom sjećati postolarskih intervencija, slikanja sa mlađahnim pripadnicima HGSS-a, pozdravljanje penjača na stijenama koje se uzdižu iz kanjona i tako željne limenke pive u Borisovom domu. Svjesni da je sve dio dobre atmosfere nitko nam nije zamjerio, a isto tako sam siguran da se organizator i vodiči također nisu nikome zamjerili.
Slijedi nam ubrzo novi izlet, koji osobno jedva čekam, jer kako sam i rekao, lijepo je sa vama, a što je lijepo neka i dalje traje. Vidimo se.
Jadranko Šeper
Paklenica, Anića kuk
(31.03.2018.)
Izleti
// 31.03.2018. // 78 fotografija