Prvi smo dan uhvatili nekoliko sati mirnijeg vremena i iskoristili ga za kratku šetnju. Ideja je bila popeti se na Veliki Zavižan no staza je bila zaleđena i prerizična za hod bez dereza ili žabica tako da se plan brzo prilagodio u "plana nema", ide se Premužićkom dok nam vrijeme dozvoli. Okrenuli smo se kod kamene stijene Ante Premužića i u dom stigli taman pokisli.
Drugog jutra pozdravili smo se sa našim domarom Ivanom Vukušićem, kojem se na svemu zahvaljujemo i krenuli put Krasna. Uspeli smo se na Mali Rajinac sa kojeg se dio ekipe vratio na zavižansku cestu po kombije, a većina se preko Jezera spustila u Krasno. Bili smo, kao i uvijek, poprilično miješana ekipa. Kao jedna od dvije žene osjećala sam se jednaka svima. Nimalo opterećena nekim izmišljenim rodnim pritiskom. I hodajući u toj ekipi razmišljala sam o tome kako ljudi, nažalost, bespotrebno sami sebe osiromašuju puštajući strahu da ih koči.
Oduvijek sam zazirala od predrasuda. S vremenom shvatila sam da predrasude rastu i bujaju u krugovima ljudi koji su se zatvorili u svoj maleni, sigurni krug. Predrasude su plod neznanja i vlastite nesigurnosti. Pa kako ćeš išta o sebi naučiti ako se stalno nalaziš na poznatom terenu? Tko se od nas rodio savršen, bezgrešan i sveznajući? Kada to točno odrastanje prestaje? Kada smo to točno gotovi ljudi? Selo kaže „s kim si takav si“. Ne podnosim tu rečenicu! Ako sam išta do sada naučila na vlastitom iskustvu onda je to da su mi upravo ljudi suprotnog karaktera, spola, godina, hobija, vjere i svjetonazora pomogli izgraditi sebe. I oni dobri jednako kao i oni manje dobri. I nitko od nas nije kao „oni“, ono smo što smo odlučili biti, učeći između ostalog i od njih. Mi biramo, dobro ili loše, odabir je uvijek na kraju naš.
A Zavižan... Puno je dogodovština i radosti na svakom Zavižanskom izletu. I svaka je godina posebna, svaka drugačija, a opet ista. Poznata toplina kamina u domu, hukanje vjetra, miris svježeg zraka i neka druga dimenzija mira i sreće. Tome se, svi mi različiti, svake godine vraćamo. Jer:
"Iza brda idu one tihe staze
što se gube ispod jedne nevidljive zvijezde.
Vječni šuštaj jela, vječni romon vode.
(...)
Ovdje struji miris borova i breza,
tu tišina svoje dvore ima,
tu je tiho, tu je tako tiho,
da se čuju riječi zemljinih dubina."
(V. Kos; Staze za brdom)
Vidimo se na sljedećem izletu!
Nikolina Vučinić
Zavižan
(01. - 02.02.2020.)
Izleti
// 01. - 02.02.2020. // 51 fotografija