16. ožujka 2014. Kamačnik i Bijela Kosa
U nedjelju ujutro mjesto okupljana za većinu planinara bila je željeznička stanica Jastrebarsko. Oko pola 9 krenuli smo vlakom prema Ogulinu. Vožnja vlakom nekolicini je bila vrlo interesantna, jer se vlakom nisu vozili pet, deset, a neki čak i tridesetak godina. U Ogulinu smo presjeli na autobus kojim smo nastavili do Vrbovskog jer vlakom to nije bilo moguće zbog radova na pruzi.
Bio je predivan, sunčan dan i veselili smo se planinarenju po takvom vremenu. Dobili smo kratke upute i preporuke našeg vodiča Dražena da se svi uputimo na Bijelu Kosu, udaljenu 4 sata hoda od željezničke stanice Vrbovsko. Dolaskom do ugostiteljskog objekta Kamačnik, popili smo kavicu uživajući u pogledu na slap, pojeli pokoji sendvič i nešto slatko za energiju.
Pedesetak planinara krenulo je oko podneva uz kanjon Kamačnik, mostićima prelazeći preko njegovog toka. Oduševljeni smo bili bojom vode i njenim šumom na pojedinim dijelovima. Teren nije bio prohodan kako smo očekivali. Priroda je i na ovim prostorima učinila svoje i brojna porušena stabla prepriječila su planinarsku stazu, ali sve prepreke uspješno smo svladavali. Od našeg vodiča dobili smo mnogobrojne korisne savjete vezane za planinarenje, saznali smo ponešto o biljnim vrstama koje smo nalazili putem, pa je stoga uspon bio i edukativnog karaktera.
Došli smo do mosta gdje se put račva prema Bijeloj Kosi i izvoru Kamačnika. Tamo smo napravili zajedničku fotografiju. Na tom dijelu većina nas je započela uspon na vrh Bijele Kose, dok su ostali krenuli prema izvoru.
Uspon je bio prilično zahtjevan zbog dugotrajnog neprekidnog uspona, pa su pojedine grupice odustajale. Grupice su vrlo šaljive. Neki su osvojili svoj vrh na sredini uspona tako što su na tom dijelu popili svoje vrhunsko vino. Mi najuporniji, među kojima su i oni najmlađi, nastavili smo dalje i to sve bržim i bržim tempom. Uvidjeli smo da vremena imamo sve manje i manje.
Oko 16 sati popeli smo se na vrh Bijele Kose (1289 m). Prekrasan pogled, snijeg i vjetar. Bilo je hladno. Požigali smo dnevnike. Dražen se okitio bogatom kolekcijom fotoaparata i ovjekovječio planinare na vrhu. Vremena za povratak nije bilo puno, pa smo se užurbano spuštali istom stazom kojom smo se i popeli kako bi na vrijeme stigli na vlak.
U snijegu smo vidjeli tragove medvjeđih šapa, u lokvi - žablja jaja. Vratili smo se po mraku, neki sa svjetiljkama, neki bez njih. Bilo je i bliskih susreta sa bukvama, lakših nespretnih padova, no na kraju sve je dobro završilo uz puno smijeha.
Posljednji planinari spustili su se oko 19 sati nakon prijeđenih cca 22 kilometra do ugostiteljskog objekta koji je bio i naša polazna točka.
S olakšanjem što smo svi više manje zdravi pristigli, osim lakše ozljede noge jednog planinara, opet malo odmaramo i ispunjeni i zadovoljni, u 19:20 krećemo na željezničku postaju Vrbovsko.
U vlaku je opet bilo veselo. Prepričavanje doživljaja, čula se gromoglasna pjesma, ispijale su se posljednje zalihe domaće kapljice i jabukovo vino. Oko 22 sata došli smo u Jasku. Naš vodič Dražen uz pozdrave, pozvao nas je na buduća druženja i planinarenja.
Zaista, predivno ispunjen dan.
Sara Vulje
Kamačnik i Bijela Kosa
(16.03.2014.)
Izleti
// 16.03.2014. // 37 fotografija