Jaskanska devetorka - Gordana Pavković Pasecky, Mia Šamec, Nikolina Vučinić, Tomislav Brajak, Željko Mrakužić, Zvonimir Plantaš, Dalibor Smetko, Stjepan Volarić i Roland Vučinić početkom kolovoza proveli su nezaboravnih devet dana u Crnoj Gori i uspeli se na najviše vrhove Durmitora. Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk, Planinica, Međed, Savin kuk i Šljeme vrhovi su na kojima se zavijorila hrvatska trobojnica i jaskanski encijan i jastreb. U nastavku pročitajte Ninine dojmove s puta...
DURMITOR, Crna Gora, 2. - 11. kolovoza 2013.
Već dugo se na mojoj listi želja pri samom vrhu nalazi ime planine koju mnogi opisuju kao jednu od onih koje su još sačuvale svoju iskonsku prirodu.
Ime velike, mistične planine - Durmitor. Planina na kojoj se može osjetiti autentičnost priode i sklad suživota s čovjekom koji već stoljećima obitava na njenim padinama. Planina koju svakako treba vidjeti.
Krajem proljeća 2013. krenule su priče o odlasku u Crnu Goru sa kolegama iz prijateljskog PD Dubovac iz Karlovca. Iako su u međuvremenu kolege iz Dubovca odustali od puta ljubazno su nam prenijeli sve informacije koje su nam bile potrebne za vlasitu organizaciju. Tako je s vremenom ideja o Crnoj Gori izrasla u sasvim ozbiljnu priču, a ostvarenje mog dugogodišnjeg sna postalo gotovo opipljivo.
2. kolovoza 2013. krenuli smo na put, Durmitoru u posjet.
Hoće li se ispuniti moja očekivanja?
Noćno putovanje preko BiH prema Foči pretežno sam prespavala. Kaotičan prelazak preko graničnog prijelaza u Bosanskom Brodu i makadamska glavna prometnica do graničnog prijelaza u Foči (ako se dva bijela kontenjera i rampa na ručno podizanje uoće mogu ozbiljno svrstati u tu kategoriju) jedinstvena su razglednica s ovog putovanja.
S druge strane pak, nakon prelaska uskog željeznog mosta preko rijeke Pive, vijugava cesta sa desetcima tunela iskopanih u živoj stijeni, prava u poslastica za razbuđivanje. Zadivljujuća je uopće ideja da se u tako zahtjevnom terenu izgradi cesta, dok je konačni rezultat sve samo ne dosadan.
U samo svitanje pozdravljaju nas suncem obasjani vrhovi Maglića s druge strane akumulacijskog jezera i uskoro izbijamo na prostranu Durmitorsku visoravan. Ako je za suditi po prvim utiscima bila je to očaranost na prvi pogled.
Lagani jutarnji povjetarac nosi mirise ljekovitog bilja, kotlina se prostire pred nama u bijeloj maglenoj kupki, a oko nas se uzdižu poznati i nepoznati vrhunci Durmitora. Trenutak koji oduzima dah. A tada još nismo ni znali da je to tek prvi u nizu.
Nekoliko gutljala domaće rakijice koju nostalgično nosimo sa sobom vratio nas je s oblaka na zemlju pa krećamo put Žabljaka. Pronalazimo selo Pitomine i dom obitelji Šibalić, naših domaćina.
Obitelj Šibalić već dugi niz godina vodi agenciju Neviđen'o koja se specijalizirala za vođenje planinarskih izleta u regiji. U Pitominama su na ognjištu stare djedove kuće sagradili i stvorili predivno planinarsko utočište u kojem svake godine odmor i mir pronalazi sve više planinara. Dobar glas daleko se čuje. (http://www.durmitormount.com)
Nakon doručka prošetali smo do obližnjeg Jablan jezera da se upoznamo s krajolikom i protegnemo noge nakon duge vožnje. Noge smo i namočili, a namakali bi ih još i duže da pored njih nije proplivala pijavica. Nismo čekali da vidimo ima li ih još, a i kako smo svi zdravi nije bilo potrebe da na vlastitom iskustvu testiramo njihovu ljekovitost. Prvo Nikšičko popili smo u restoranu Momčilov grad i nazdravili danima koji dolaze.
Dan drugi
Večer ranije dogovoren je obilazak Oble glave (2303m) i Ledene pećine (2164m). Krećemo u 7, nakon obilnog doručka, kave i hladnog čaja s limunom (od sada čaj od stolisnika pijem samo tako). Malo po šumi, preko potoka na kojem smo natočili hladne, prefine planinske vode, pa opet po šumi, pa po pašnjacima do Lokvica i malog pastirskog stana Vuka Kovačevića. Nakon odmora nastvljamo siparom i serpentinama uzbrdo do klekovine i evo nas kod Ledene pećine. U pećini se cijele godine zadržavaju ledeni stalagmiti i stalaktiti iako je otvor same pećine prilično velik i prostran. Naravno, u pećini ima pitke vode.
Nakon pećine uspinjemo se na Oblu glavu s koje se pružaju predivni vidici. Položaj joj je nekako u sredini pa se s nje u krug vide gotovo svi vrhunci Durmitora. Po povratku spustili smo se do Crnog jezera. Nekolicina nas se okupala, dok su drugi popili kavu na terasi kiosk-kafića sa fiskalnom blagajnom!
Ovdje mogu samo nadodati kako je kupanje u gorskom jezeru nakon višesatne ture jednostavno neprocjenjivo.
Dan treći
Danas je na redu Prutaš (2393m), jedan od poznatijih simbola Durmitora. Travnat, prostran vrh sa pogledom na Šarene pasove – vjerojatno najpoznatijim foto motivom Durmitora.
Označena staza vodi pored korita sa, pogađate, pitkom vodom i nekoliko povećih lokvi za stoku na slobodnoj ispaši, te potom naglo uzbrdo. Uspon nije tehnički zahtjevan, traži tek dobru kondiciju. Prije uspona na sam vrh spuštamo se do vidikovca s kojeg pogled puca na Škrčka jezera, Planinicu, Pasove i Sou Nebesku – skupinu vrhova koju čine Bobotov kuk, Bezimeni vrh i Đevojka.
Prutaš je divan vrh idealan za sjelodnevno uživanje i šetnju. Dovoljno je visok da pruža fantastične vidike, a opet toliko bajkovito pitom.
Na silasku prolazimo pored kamenih ostataka za koje se prema arheološkim istraživanjima pretpostavlja da se radi o starom keltskom naselju.
I samo ime Durmitor dolazi od keltskog "dru mi tore" što znači "planina puna vode".
Dan četvrti
Bobotov kuk! Sa svojih 2523m nosi naslov najvišeg vrha Durmitora.
Krećemo sa Sedla, gdje parkiramo kombi i plaćamo ulaznicu za Nacionalni Park (cijena 3€ po osobi). Staza vodi isto odmah u brdo. Nema sa Durmitorom na polako, odmah u glavu pa kome pravo kome ne. Odmaramo na idiličnom tirkiznom jezeru Zeleni vir povrh kojeg je još jedan izvor vode. Do vrha nas dijele dva prijevoja, do prvoj po travi, do drugog po siparu i zatim uskom stazicom pod izloženu stijenu nakon koje više nema gore.
Lupamo žigove u razglednice za prijatelje koji nisu mogli s nama i naravno nazdravljamo.
Popiti kavu na vrhu Durmitora... neprocjenjivo.
Dan peti
Ima jedan vrh koji nam se stalno vrtio po planu, Smiješan vrh, rekli bi neki. Nit je visok, nit je izložen, nit stjenovit, isti vidici, samo trava i klekovina. A kako smo mi smiješna ekipa vrijeme je da se upoznamo. Planinica 2330m.
Cjelodnevna tura do Pitomina, preko šume do pašnjaka sa poludivljim bikovima i sa nimalo hlada do samog vrha vjerujte bila je zabavna i zanimljiva i nimalo smiješna.
Planinica je omiljena zimska destinacija za snowbordere i turno skijaše upravo zbog svoje širine i prostranosti.
Mi smo ovog puta pak imali priliku putem se družiti i sa Azunom, 13-mjesečnim pirenejskim planinskim psom, članom obitelji Šibalić. Bio je to njegov prvi pohod u planinu.
Na Azuna je bružno pazio naš vodič Marko Šibalić, mladić kojem je ova planina drugo dvorište. Sigurnost i poznavanje svakog kamena Durmitorskog prostranstva vidjelo se u svakom njegovom koraku i u odgovoru na svako naše pitanje. Biti 40 dana zaredom u planini zaista je privilegij samo nekolicine sretnika. Šibalići su jedni od njih.
Dan šesti
Grupa se podijelila. Osjećalo se to već nekoliko dana, no danas je sve bilo jasno. Svo ovo vrijeme ogledao se u plavoj vodi Crnog jezera, masivan i moćan. Predivan vrh o kojem se priča s poštovanjem. Danas se hrabra i voljna skupina uputila baš tamo. Nama ostalima se i nije baš dalo pa smo uzeli dan slobodno. Svi smo se na kraju našli na istom mjestu. Oni na Međedu na 2287m, a mi u Međedu na terasi u Žabljaku.
Dan sedmi
Posljednji dan. Dio ekipe odlučio je planinarski zaključiti ovo putovanje pa se uputio na Savin kuk. Drugi dio odlučio je ljenčariti na obali Crnog jezera.
U subotu ujutro oprostili smo se od naših domaćina i krenuli preko Crne Gore. Obišli smo Lovćen i Njegošev mauzolej; sam kip Njegoša i dvije karijatide izradio je Ivan Meštrović te je prema pričanjima za plaću tražio kolut sira i plećku ovčetine iz Njegoševa rodnog sela. Tom je prikom navodno izjavio kako je njego rad poklon velikana velikanu. Kratko obilazimo Kotor, te odlazimo dalje prema Dubrovniku, prema kući. U Jasku dolazimo 11. kolovoza oko 2 sata iza ponoći.
I jesu li mi se ispunila očekivanja?
Sudeći po broju neprocjenjivih trenutaka zaključilo bi se da su i premašena. No zapravo sam shvatila kako su očekivanja potpuno nepotrebni okviri.
Durmitor nam je pružio svu svoju ljepotu koju gaji i čuva već stoljećima, za svakog putnika namjernika i svoje stanovnike.
Ta se ljepota ne prilagođava očekivanjima i željama. Ona je tu da nas ispuni i učini boljim ljudima, ako smo spremni prihvatit taj dar.
Ako jesmo dovoljno je samo reći hvala i doviđenja.
Sudionici i pohođeni vrhovi:
Mia Šamec - Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk, Planinica, Savin kuk
Gordana Pavković Pasecky - Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk, Planinica, Savin kuk
Nikolina Vučinić - Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk, Planinica
Roland Vučinić - Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk, Planinica
Tomislav Brajak - Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk, Planinica, Međed
Dalibor Smetko - Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk, Međed
Zvonimir Plantaš - Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk
Stjepan Volarić - Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk, Planinica, Međed, Savin kuk
Željko Mrakužić - Obla glava, Prutaš, Bobotov kuk, Planinica, Međed, Savin kuk, Šljeme
