Petero članova HPD Jastrebarsko (Šime Baričević, Tamara Baričević, Branka Višić, Marijan Petković i Mario Uljatovski) u društvu četvero planinara iz Zadra (Barbara Aranza, Lidija Hrunčev, Ivica Perić i Maja Petković), a zajedničkog naziva Planinarska družina Paklenički Tigrovi, obišli su veliki dio Crne Gore, što planinarski, što turistički. Usput su posjećena i dva vrha na krajnjem jugu Hrvatske, jedan u odlasku, a drugi na povratku u Hrvatsku.
Ideja o posjeti Crnoj Gori rodila se prije nekih godinu dana, a kompletan posao oko financiranja i organizacije odradili smo sami unutar skupine. Trebalo je krenuti od nule, pošto nitko od nas nikad nije bio niti u Crnoj Gori niti na Durmitoru. Jedna od najvažnijih stvari bila je financiranje u kojem su nam pomogle firme JOLLY - JBS D.O.O., RATHMANN D.O.O i NEPTUN - SUB D.O.O., a sve uz pomoć Marijana Petkovića i HPD Jastrebarsko, pa svima ovim putem zahvaljujemo. Osim toga, trebalo je nabaviti karte planinskih područja sa ucrtanim planinarskim stazama da bi se uopće mogle složiti nekakve ture, dogovoriti i rezervirati noćenja na više lokacija, izabrati optimalne cestovne pravce, informirati se o mogućnostima opskrbe, riješiti putna osiguranja, uskladiti godišnje odmore za 9 ljudi i još mnogo drugih sitnica koje su neophodne za takvo putovanje. Na kraju je sve to uspješno odrađeno i u subotu, 22.06.2013. u 4:00 ujutro krenuli smo iz Zadra prema jugu.
Iz Zadra smo krenuli sa dva auta nas sedmero, a Marijana i Maju nalazimo na odmorištu Vrpolje odmah iza Šibenika na autocesti Zagreb - Vrgorac. Nakon kratkog predaha nastavljamo dalje sa tri auta prema jugu do kraja autoceste kod Vrgorca, a zatim se vraćamo magistralom 10-tak km prema Gradcu i u 7:30 već krećemo od groblja u Gradcu prema vrhu Sv. Ilija (773m). Na vrhu smo za nekih sat i trideset minuta, rano je, ali sunce dobrano peče. Srećom pa je staza većim dijelom u hladu pa se spuštamo bez problema. Nastavljamo dalje prema Neumu, Dubrovniku i graničnom prijelazu Karasovići koji prelazimo u popodnevnim satima nakon kraćeg čekanja. Do Žabljaka nas čeka još 170 km vožnje preko Herceg Novog i Nikšića. Imamo dogovoren smještaj u apartmanskom i kamp naselju Razvršje par km prije Žabljaka. Gazda Mišo dočekuje nas i dodjeljuje nam dva velika apartmana u novim kućama u svojem kampu, a sve nakon nezaobilazne rakije i kave za dobrodošlicu.
U nedjelju ustajemo u 6:00 i nakon kraćeg spremanja krećemo na durmitorsku cestu, prolazimo prijevoj Sedlo (1907m) i parkiramo par km dalje na točki gdje počinje markacija za Prutaš, po mnogima najljepši vrh na Durmitoru. Uspon protječe bez problema stazom preko Škrčkog ždrijela (2114m) i već oko podne svi Tigrovi stoje na Prutašu (2393m). Prema unaprijed složenom planu, spuštamo se do Škrčkih jezera. Na spustu nam glavobolje zadaje par još uvijek zasniježenih i strmih kosina, ali i to savladavamo bez većih problema pa smo oko 14:00 kod Planinarskog doma Škrka na Škrčkim jezerima. Dolina Škrčkih jezera sa svih strana okružena je visokim planinama i čini se kao da iz nje nema izlaza. Nakon odmora nastavljamo dalje uz Malo Škrčko jezero u kojem još uvijek plivaju ledene sante. Na Durmitoru postoji 18 ledenjačkih jezera koja vodu dobivaju otapanjem snijega sa okolnih kosina, a zovu ih još i Gorske oči. Samo ime Durmitor potječe od keltske riječi koja znači „planina puna vode“. To se može vidjeti na svakom koraku jer život ovdje naprosto buja. Sve je zeleno i puno životinja, što domaćih, što divljih.
Penjemo se dalje prema vrhu Gruda uz koji prolazi staza koja se vraća na durmitorsku cestu. Staza nije markirana pa ju nakon kraćeg traženja gubimo, a ispred nas se ispriječio duboki kanjon Sušice. Da se poštedimo traženja, odlučujemo prenoćiti u Planinarskom domu Škrka pa se vraćamo stazom nešto više od pola sata prema domu. Ondje su već dvojica domaćina, ljubazni Crnogorci Siniša i Vlado iz sela Mala Crna Gora. Siniša je zaposlenik NP Durmitor, a Vlado mu pomaže. Pričaju nam razne anegdote o Durmitoru, vjerojatno malo preuveličane. Inače, Crnogorci su se općenito pokazali gostoljubivi i bez predrasuda, ali strašno se vole hvaliti tako da njihove izjave treba uzimati sa rezervom. Ako ih pitate jel se može proći tu i tu, a dobijete odgovor da se to može bez problema u sred noći sa zavezanim očima i bez jedne noge, treba razmisliti da li je to stvarno istina jer se inače možete uvaliti u gadne nevolje.
U ponedjeljak ujutro ustajemo ne prerano, danas imamo cijeli dan da se iščupamo iz ove duboke doline. Ispred doma nas dočekuje idilična slika goveda koja pasu travu. Nakon doručka i opraštanja od Siniše i Vlade, krećemo uzdužnom stazom kroz dolinu Škrke koja na kraju opet izlazi na Škrčko ždrijelo odakle se bez problema spuštamo do auta. U rano poslije podne vraćamo se u kamp. Nakon malo odmora i tuširanja, odlučujemo skoknuti do par km udaljenog Žabljaka. Žabljak (1450m) je najviše naseljeno mjesto bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj je to Begovo Razdolje na nekih 1000m. Obavljamo kupovinu namirnica koje nam fale pa sjedamo u konobu „Luna“ na ručak. Hrana je odlična, cijene niske, a porcije preobilne.Mogli smo naručiti pola manje hrane i opet bi svi bili siti. Sada barem znamo za drugi put. Na kraju nam gazda poklanja bocu crnog vina. Stvarno i više nego korektno. Pošto je ručak bio obilan, odlučujemo prošetati stazom oko Crnog jezera. Crno jezero je najveće jezero na Durmitoru, udaljeno je oko 3 km od Žabljaka i nalazi se na 1416m visine. Sastoji se od Malog i Velikog Crnog jezera koja su međusobno povezana uskim tokom. Zaleđeno je oko 70 dana godišnje. Oko cijelog jezera postoji uređena staza koja se može proći za 2 sata laganog hoda. Negdje na trećini puta nailazi se na Titovu pećinu, koja uopće ne liči na pećinu nego se radi o lokalitetu gdje je Tito boravio par dana i donio neke važne ratne odluke. Kad priđete jezeru po asfaltnoj stazi sa istočne strane, nad njim dominiraju Savin kuk i Međed, neki od poznatijih vrhova Durmitora. Ako je vidljivost dobra, dalje na zapadu se može vidjeti i Bobotov kuk i Obla glava. Pred večer se vraćamo u apartmane, a cure peku ogromne količine palačinki koje se troše sa nutelom i marmeladom.
Utorak je uglavnom protekao u odmoru, lutanju po Žabljaku i obilasku dućana i birtija. Vrijeme je bilo varljivo pa nije bilo smisla forsirati bilo kakve uspone na visoke vrhove jer su šanse za dobru vidljivost bile male, oblaci su bili prenisko. Bilo je vremena i za kućne majstorije tipa kako spojiti fotoaparat na TV ili kako pogledati film sa DVD-a ako fali jedan kabel i zvučnici, na kraju je sve proradilo, iako je izgledalo kao Grunfova radionica.
Ni u srijedu vrijeme nije bilo idealno. Kiša nije padala, ali je bilo oblačno pa se odlučujemo za niže ture. Ujutro odlazimo do 22 km udaljenog mosta na Đurđevića Tari, poznate crnogorske atrakcije. Most se nalazi nad kanjonom rijeke Tare, između sela Budečevica i Trešnjica. Građen je 1938. - 1940. godine i kad je izgrađen bio je najveći cestovni most od armiranog betona u Europi i jedan od nekoliko najvećih i najljepših prometnih objekata ove vrste u svijetu. Svojom snažnom petolučnom konstrukcijom, od koje je glavni luk s rasponom od 116 metara, uzdiže se nad kanjonom dubokim preko 150 metara. Nakon par miliona slika sa mosta i oko mosta i obaveznog pića u gostionici sa koje puca pogled na most, krećemo natrag prema Žabljaku. Nešto prije Žabljaka skrećemo desno i nakon par km vožnje parkiramo pod vrhom Ćurevac (1625m). Uspon na vrh traje nekih 20min, a vrh je ujedno i najbolji vidikovac za pogled na kanjon rijeke Tare. Ispod samog vrha, a prije Tare nalazi se udolina u kojoj se smjestilo selo Tepca. Kanjon Tare, kao jedinstvena pojava po svojoj dubini od 1000, a mjestimično i 1300 metara, svrstava se odmah iza Velikog kanjona rijeke Colorado u SAD. Tara, koja na svom kraju čini sastavnicu Drine, ima tok dug 150 kilometra i najduža je crnogorska rijeka. Na dijelu toka kroz nacionalni park Durmitor, Tara ima prosječan pad od 3.6 m/km, uslijed čega postoje brojni vodopadi – bukovi i brzaci koji svojom jedinstvenom pojavom upotpunjuju ambijent crnogorskog Colorada. Po povratku u Žabljak, svraćamo opet na ručak u konobu „Luna“. Ovaj put smo pametniji pa naručujemo dvostruko manje hrane, a na kraju smo svi bili i više nego siti.
Četvrtak je dan odlaska iz Žabljaka. Krećemo smjerom prema mostu na Đurđevića Tari, ali ovaj put se ne zadržavamo na mostu nego vozimo dalje prema Dobrilovini i Međurječju, većinom puta prateći kanjon Tare kroz koji vodi cesta. Cesta kroz kanjon Tare je prilično zaštrašujuća, prevjesne stijene cijelim putem vise nad cestom, duboke provalije su čas sa jedne čas sa druge strane ceste, tuneli su iskopani u živoj stijeni i nisu betonirani, a o rasvjeti u tunelima se može samo sanjati. Nije ni čudo da se na tim cestama često događaju gadne nesreće. Međurječje je mjesto gdje se rijeka Mrtvica ulijeva u Moraču. Naš plan je posjetiti kanjon Mrtvice, drugi najpoznatiji kanjon u Crnoj Gori. Odmah na početku nailazimo na djevojku Saru koja živi u blizini i koja nam pokazuje najkraći put do kanjona. Već nakon par minuta hoda nailazimo na prvu atrakciju, kameni Danilov most preko Mrtvice. Nakon sat vremena hoda, ulazimo u sami kanjon Mrtvice. Litice kanjona uzdižu se gotovo okomito i više od 1000m nad nama. Ubrzo dolazimo do još jedne atrakcije kanjona, Kapije želja. Čine je dvije stijene spojene pri vrhu, obrasle mahovinom i drvećem, a iza njih teče modro zelena Mrtvica. Prema legendi, vila sa Maganika ispunjava želju onome tko kroz kapiju u punoj tišini baci kamen u rijeku, naravno ako želja nije na štetu drugoga. Nastavljamo dalje hod između nevjerojatno visokih litica i dolazimo do dijela kanjona koji bi bio neprohodan da vojska nije napravila usjek u stijeni kroz koji prolazi staza. Ovaj dio kanjona je definitivno najljepši i vrlo impresivan, ogromne stijene nalaze se svuda oko vas. Vraćamo se istim putem do auta i nastavljamo vožnju prema 30-tak km udaljenoj Podgorici. Ovaj put cesta vodi kroz kanjon Morače, nešto pitomiji od kanjona Tare, ali prizori prevjesnih stijena nad cestom i katastrofalnih tunela prate nas i ovdje. Prije ulaza u Podgoricu nalazimo smještaj u malom privatnom hotelčiću Lion. Vlasnici su nevjerojatno srdačni i ljubazni, već za par minuta pričaju sa nama kao da se znamo godinama.
Navečer odlazimo do Podgorice, šećemo kratko gradom i nakon pojedene odlične pizze vraćamo se u hotel na spavanje.
U petak ujutro opraštamo se sa ljubaznim domaćinima i idemo u dnevni razgled Podgorice. Sami centar grada je vrlo pristojan i uredan. Vidi se da se ne radi o bogatoj državi, ali ipak Podgorica ostavlja utisak glavnog grada sa svojim državnim zgradama, spomenicima, ulicama i trgovima. Jedna od ljepših stvari u gradu su svakako parkovi kojih ima u izobilju i vrlo su bogati zelenilom i raznim spomenicima, od kojih je svakako najimpresivniji spomenik crnogorskom kralju Nikoli I. Nakon par sati šetnje i razgledanja, napuštamo Podgoricu i krećemo prema crnogorskom primorju. Usput kratko zastajemo na Skadarskom jezeru pa nastavljamo dalje prema Petrovcu, Budvi i Kotoru. U Kotoru zastajemo sat-dva, uzimamo predah i posjećujemo stari grad Kotor. Kotor je krasan mediteranski gradić i poprilično podsjeća na gradove na hrvatskoj obali, sa svojim starim zidinama, palmama i arhitekturom. Krećemo dalje i vozimo oko Kotorskog zaljeva pa zatim preko Herceg Novog na granični prijelaz Karasovići i oko 19:30 ulazimo u Hrvatsku. Slijedeći cilj nam je Kuna konavoska na planini Sniježnici iznad Konavala gdje noćimo u planinarskoj kući. Dočekuje nas domar Krešo i nezaobilazni pas Rex.
Subota ujutro opet ne nudi previše lijepo vrijeme, ali ne odustajemo od plana da se uspnemo na Sv. Iliju(1234m). Nakon sat i trideset minuta dolazimo na vrh, cijelim putem Rex nas je uredno vodio i lajao na pojedince koji se vuku. Oblaci se razmiču i ukazuju se vidici prema konavoskom polju, zračnoj luci Ćilipi, a na istok prema obroncima Orjena. Obavezna fotka, žig kome fali i spust natrag u Kunu. Spremamo se i krećemo prema Zadru. Domar Krešo će sa nama do Župe dubrovačke. Usput stajemo još na vidikovcu kraj mosta Dubrovnik, a prije Zadra i na odmorištu Krka odakle puca pogled na most na Krki i na Skradin. Dolazimo u Zadar oko 18:00.
Za ostvarenje ovakvog izleta odvozili smo preko 2000 km, obišli cijelu Crnu Goru u krug, a i dobar dio Hrvatske, upoznali nove krajeve i ljude i stekli dragocjena iskustva za buduće izlete. U svakom slučaju, u Crnoj Gori je ostalo još puno planinarskog posla, a sa stečenim iskustvima ćemo to odraditi bez problema. Paklenički Tigrovi se sigurno vraćaju u Crnu Goru!
Mario Uljatovski
