"Ja sam sretan" je Rankova rečenica koja je obilježila izlet na Mljet, Korčulu i Pelješac.
Tri vesela kombija krenula su u petak u 22 sata iz Jaske prema Mljetu na tradicionalne Dane hrvatskih planinara. Uz zajedničko stajanje pri famoznoj Macoli, lagano drijemanje i poneki hrk te nezaustavljivo klafranje u prvom redu kombija, pred zoru smo se dokotrljali do trajektne luke Prapratno na Pelješcu. Tamo je već bila formirana kolona raspjevanih planinara koji su nestrpljivo čekali prvi jutarnji trajekt koji će ih prebaciti na Mljet. Svu našu opremu i ruksake smo ekspresno potrpali u jedan kombi, a druga dva smo ostavili da se odmaraju u Prapratnom.
Naš cilj je Babino Polje, jedno od najstarijih naselja na otoku. Uske uličice, po kojima su se autobusi i kombiji jedva provlačili, začuđena lica otočana sa izrazom lica koja pitaju "koji su sad ovi"?! Na Mljetu nije bilo puno oznaka i putokaza – no s druge strane, nekolicina nas je nedavno u planinarskoj školi savladala orijentaciju i snalaženje po kartama – stoga nemamo problema, baš kao ni ostali sudionici mljetskih Dana planinara. Uz brzinsko slaganje šatora i nekoliko zalogaja krećemo prema Velikom Gradu, najvišem vrhu Mljeta. Uspon je genijalan! Ako često ne hodate u ogromnim grupama, a volite ljude više nego brzinu i prirodu, onda je ovo melem za vašu dušu! Totalno različiti ljudi, s različitim pričama i različitim brzinama hodanja. Svi smo bili praćeni simpatičnim mljetskim vodičima. Svatko od nas 27 imao je priliku popričati sa planinarima iz drugih društava, primijetiti radosne osmijehe i poneke staklene oči. Volim pamtiti "prvi put" doživljaje - osim što sam "prvi put" na Mljetu, čula sam i hrpu "prvi put" zanimljivih priča... na Velikom Gradu sam prvi put kušala rakiju od korijena encijana – genijalno! I da, nikad do sad nisam bila na Danu planinara, što je apsolutni promašaj. Spust ko spust, ubije one s problematičnim koljenima i zglobovima i natjera vas da maštate o pivi! Igor nas je sve, čak i zadrte nepivopije, natjerao da što zornije zamišljamo kako ispijamo ledenu pivu! Sunce je pržilo sa svih strana i hlad je bio čista utopija. Zbuksali smo se u prvoj birtiji, pardon - drugoj, jer prva je bila krcata. Kada smo se vratili u kamp, Dražen se pobrinuo da ne budemo gladni i 27 porcija graha nas je čekalo ispred šatora. Zabavljač večeri je bio Čiro Gašparac – totalni pogodak. Neki su "spavali", neki tulumarili i čagali – ovisno o preferencijama. Planinarski tulum potrajao je do jutra!
Tek što smo malo sklopili oko, ide se dalje u obilazak otoka... U rane jutarnje sate Dražen i Igor su već uspjeli organizirati prijevoz autobusom PD Dubovca do nacionalnog parka udaljenog tridesetak kilometara. Nacionalni park Mljet je najstariji nacionalni park na Jadranu, a njegova slano-slatka jezera jedinstveni su biser prirode. Najhrabriji su se okupali u Velikom jezeru, dok su neki šetali, razgovarali, neki čilali ili jednostavno samo uživali u ljepotama nedirnute prirode. Poslije podne smo se vratili u kamp, popakirali šatore i krenuli put Pelješca. Na kratko smo se zaustavili u Stonu, razgledali njegove stare zidine i popili kavicu. Naravno, usput smo degustirali i glasoviti Dingač, koji se uzgaja na južnim obroncima do kojih vodi slikoviti tunel.
Sljedeći dan je bio pred nama uspon na najviši vrh Pelješca - Sv. Ilija (961 m). Nekako smo svi bili euforični oko tog impozantnog vrha, čak smo i rano otišli na spavanje. Po rano jutarnjim pričama se dalo zaključiti da je i tu noć bilo neumornih hrkača. Ko rano rani – Svetog Iliju grabi! Da, bome smo se nagrabili! Bilo je prekrasno. Pred nama su otvarali nenadmašni vidici prema Mljetu, Hvaru, Braču, Korčuli, Lastovu, Biokovu... Spontano posloženi u nekoliko grupa, svi zajedno smo se našli na vrhu, koji je – "must do" svakog planinara! Pogled na sve strane, čisto savršenstvo zbog kojeg se isplati protegnuti noge. Spust nije bio prestrašan. Sunce je žestoko pripeklo, svi smo se mazali sa 20+ faktorima, nosili duge rukave i kape te nije bilo pretjerano izgorijelih. U Orebiću smo napokon sjeli na pivu – naravno! Popodne je svako provodio svoje gušteve - neki su se pacali na plaži, dok su drugi pacali meso za noćni roštilj. Navečer smo se rasporedili u par grupa - šetnjica gradom, roštiljanje, čašica - dvije razgovora – što god! Bilo je zabavno!
U utorak ujutro, na Praznik rada, smo se zaputili prema Korčuli i njenom najatraktivnijem (ne i najvišem) vrhu Komu (508m). Uspon, ali i osobito brzi spust ima dodirnih točaka sa nekim džunglastim uspono-spusitima. Ako još niste bili, a planirate ići, savjetujem Vam da brzohodački ispred sebe postavite fotić na snimanje, a kasnije u pozadinu spota montirate neku žestoku glazbu - apsolutno savršenstvo. Nama je prekasno palo na pamet i neki od nas još uvijek žale za tim. Poslije silaska s vrha još smo imali sat vremena do polaska trajekta za Korčulanske uživancije što smo odlično iskoristili razgledavajući staru jezgru grada. Vožnja prema rodnom kraju je bila urnebesna! Obogaćeni za desetke litara plemenitog pelješkog vina, usput smo spriječili nekoliko požara, vozili se bez svijetla... u svakom slučaju, izlet za ponoviti!
Sunčana Pasecky
