Vraćajući se u petak s Mediterana kojeg sam ostavio na ugodnih dvadesetak stupnjeva a samo sat vremena nakon toga vozio sam se kroz snježnu Liku. Temperetatura se spustila ispod ništice, padao je gusti snijeg s jakim udarima vjetra.
Početak liči na putopisni vremenski izvještaj ali kad kroz sve to prolazite onda je teško zamisliti da će te sutradan putovati istim pravcem i penjati se prema Crnopcu i Visočici...
Slao sam poruke na nekoliko adresa, pokušavajući alarmirati kakvo je vrijeme. Odgovarali su mi otprilike: „Sutra je novi dan Ivo“.
Nisam im baš vjerovao, izgleda da ja polako izlazim iz klase vječitih optimista.
Ipak sam sutra rano ujutro bio za volanom jednog od tri automobila koji su krenuli na još jednu velebitsku avanturu. Prvi dio puta magla koja nije obećavala ugodan dan za penjanje.
Kako smo se više približavli našem prvom odredištu slika je bivala sve jasnija i ugodnija. Magli ni traga, kao da ju je rastjerao jaki vjetar.
I tako se nas 12 uputilo prema prvom odredištu Crnopcu. Potpuno je vedro, sunce sija ali malo manje grije jer puše prilično hladan vjetar. Gazimo ostatke jučerašnjeg snijega, dugo hodamo kroz bukovu šumu a po nama iz vedra neba pada kiša i k tomu još ledena.
Doživjeli smo tako još jednu varijantu kiše iz vedra neba. Jučerašnji vlažni snijeg po drveću se preko noći smrznuo i sad se otapa. A mi baš u to vrijeme idemo prema Crnopcu sa sjeverne ličke strane. To se zove peh.
Brzo smo se dogovorili da u ovakvim uvjetima odustajemo od planirane rute preko Staze malog princa pa onda na vrh. To bi hodanje u ovakvim uvjetima trajalo valjda desetak sati i tko zna s kakvim ishodom. Jedna od težih staza, a dodatna nepogodnost bila je i smrznuti snijeg po dijelovima do kojih nije dopiralo sunce.
Stigli na vrh, a pogled puca na sve strane, vidljivost kakva se rijetko viđa i doživljava.
I najnevičniji fotografi i slabašne spravice mogli su raditi odlične fotografije.
A vitar puše... puše nemilice probija do kostiju, ruke se grče od hladnoće. Blago onima koji su ponijeli i rukavice. Ja nisam bio među njima.
Čim se skloniš ili kreneš južnom, morskom stranom sasvim drugi ugođaj.
Ostavili smo Crnopac zadovoljni, veseli i na vrijeme krenuli prema našem prenoćištu kod čuvenog Prpe u Baške Oštarije. To vam je skoro drugi kraj Velebita. Kako sam putovao s iskusnim planinarima nisam se brinuo oko takvih sitnica gdje se što nalazi i vjerojatno su im moja pitanja i komentari bili smješni.
O Prpi i njegovom planinarskom domu, bolje reći skupini bungalova u bukovom šumarku mogla bi se napisati podulja priča. Ukratko, atmosfera kakva se samo može poželjeti nakon ovakva dana. I kad još Igor za dvadesetak minuta skuha grah i kobasice onda je to fantazija. Naravno, to ne bi bilo moguće da Zvonko nije pripremio temeljac i spakirao ga sinu u strošak da sutradan nahrani gladne planin(ar)ske vukove.
Mislite da naš Nuno Velebit nije bio taj vikend na svojoj planini. Naravno da je bio, samo po nekim drugim stazama s one južne morske strane. Njegova ekipa od devet članova na konačištu je kod Prpe. Čini se jedino da mu je omrznuo naziv „velebitski tigar“. Ja se nadam da to neće duže trajati, jer sam se baš bio navikao na taj termin.
Druženje ugodno, razgovaramo, pjevušimo, brže pa laganije, tiho pa sve glasnije.... sve dok nam se glavne pjevačke perjanice nisu upustile u raspravu oko ritma i tempa popevki. Treba li sporije ili brže? Pala je i zanimljiva teorija o bržem pjevanju.
Krivi su muzikanti koji su doslovno shvatili proporcionalnost između broja otpjevanih pjesama i šuškavih novčanica koje se zadijevaju na instrumente. Dakle, što brže pjevaš, više pjesama otpjevaš i...
Ja pak mislim da je techno kriv za sve pa i za ubrzavanje popevki.
Velebitska bura je cijelu noć zavijala u Prpinom gnijezdu. Većina je ipak dobro spavala, poneki su se žalili na hladnoću ali su se sutradan mogli dobro ugrijati na usponu na Visočicu. Ni zimski uvjeti ni sve jači vjetar nisu nas omeli. Do vrha nas je pratila magla a kad smo se uspeli do kraja kao da nas je vila velebitska htjela nagraditi, rastjerala je gustu maglu i otvorila nam vidike na sve strane.
I tu prestajem s pričom. Oni koji žele još potpunije doživjeti naše ugodno putešestvije neka pogledaju (ili su već vidjeli) fotografije i nadodaju još koji dojam i slovo. Slika ipak govori tisuću riječi.
Ivo Karača
