BRZA LINIJA OKIĆ - SLAP BRISALO - PRIBIĆ (ili kako smo projezdili JPP-om i postavili rekord prolaza)
Znam da će se mnogim planinarima od ovoga dizati kosa na glavi, ali nama (maratoncima) pomoći nema - takvi smo kakvi smo. Čim duže - čim brže - čim teže, naša je furka...
Proljeće 2009. godine bilo je u znaku specifičnih priprema za najtežu utrku u mojem životu. Riječ je o 24-satnom ultramaratonu koji se održavao 11. srpnja u Austriji. Pripreme su u pravilu bile sasvim jednostavne – trebalo je kombinirati duga noćna i dnevna trčanja. Npr. 4 sata navečer pa opet 4 sata ujutro, ili cijelu noć od 21 do 6 ujutro, ili cijeli dan od 8 do 18 sati. Kombinacija ima nebrojeno, a sve u cilju privikavanja organizma, posebice glave, na non-stop trčanje, bilo danju, bilo noću.
S obzirom da sam JPP više-manje prošao još davnih srednjoškolskih godina, već me je neko vrijeme zaokupljala misao da ga opet pohodim. Gledajući kartu i informacije na stranicama HPD Jastrebarsko skužio sam da bi se JPP idealno uklopio u pripreme. Procjena prolaza od 12 sati savršeno se podudarao sa potrebama treninga. Krešu Karasa nije trebalo dugo nagovarati. Kupili smo nove friško izdane dnevnike JPP i jedno jutro osvanuli u planinarskom domu "Dr. Maks Plotnikov" podno Okića. Popili smo čaj, uključili GPS i štoperice i krenuli. Lagano trčkaramo do Starog grada Okića. Na vrhu se fotkamo da imamo materijala kad stavimo cijeli put sa kontrolnim točkama na komp. Svaka kontrolna točka barem jedna fotografija sa prolaznim vremenom. Tek toliko da poslije netko ne bi rekao da pričamo bajke. Na Okiću primjećujemo prvu stvar koja nam nedostaje – jastučić za žigove. Nema veze, imamo fotke. Ako će neki žigovi biti slabije vidljivi, već će nam kroz prste progledati strogi predsjednik HPD Jastrebarsko Dražen Lovreček. Spuštamo se natrag do doma i cupkamo do Popovdolske pećine (30 min.) zaobilazeći tzv. Prečicu jer danas nismo ponijeli alpinističku opremu.
Od Popovdolske pećine put nas vodi do vrha Plešivice jednom od najljepših staza u Hrvatskoj. Gore-dolje, gore-dolje po mekanom hrptu Plešivičkog masiva. Sa jedne strane Jaskanski kraj, sa druge strane Samoborski, i tako do Poljanica (83 min.). Prava uživancija. Uvijek nasmijana gospođa Kos nam nudi friške štrukle, a tu pada i prvi pivkan. Treba nadoknaditi izgubljene ugljikohidrate i tekućinu. Sjurili smo se do Maričkinog mlina, popili vodu na izvoru i napunili bidone izvorskom vodom. Slijedi uspon do Velikih vrata i opaki uspon do Piramide na Japetiću (76 min.). Mislim da ne treba naglašavati da cijelim putem do Japetića nismo vidjeli niti jednog planinara?! A nigdje natpisa "Pazi mine".
Naš stari planinarski dom na Japu svaki put u nama budi mnoge uspomene. Sjećamo se snježnih oluja, probijanja kroz duboki snijeg, kišnih oluja, noćnih trčanja i čudnih zvukova u mraku. Japetić je jednostavno neizbrisivi dio našeg života. Onaj ljepši. Kod novog gazde Iveka opet padaju štrudle od jabuka, a i drugi pivkan nam je dobro sjeo. No, dosta bi bilo ljenčarenja. Ajmo dalje. Spust do Grabarka (22 min.) i dalje do Jankovog mlina. Na jednom proplanku dvije srne opušteno pasu. Vjetar puše u kontra smjeru tako da nas ne "vide". Mi se ukipili, Krešo vadi mobitel i okida par fotki. Žalimo srne – nama se žuri. Moramo ih prekinuti u ispaši i projuriti preko livade. Nek se one poslije vrate i dovrše gablec. I tak sa te jaskanske strane planinarske staze su najčešće puste. Od Jankovog mlina do Zečaka usporavamo jer procjenjujemo da nam je tempo prebrz. Podno Zečaka tri lika roštiljaju i zovu nas na... pogodi kaj – pivu. Đe nas nađe. Kak su znali da nam baš to treba. I tak bi oni nas hidrirali do tko zna kad da nismo bili na zadatku. Mission imposible za neke, ali ne i za nas. Na vrhu Zečaka Keke i ja malo glavinjamo i tražimo KT. Nisu pive valjda učinile svoje? Teško. Uz ovu znojidbu već su odavno isparile. E sad nadalje kreće Terra incognita. Prolazimo kroz pusto Pećno i Staničiće. Psi laju. Ljude ne vidimo. Najtužnija je napuštena i ruševna škola, igralište pored nje. Nekada, ne tako davno tu su se djeca igrala. Na ovom raju zemaljskom. Bilo je djece, bilo je ljudi, bilo je sela. Gdje su svi nestali? Tužno, pretužno. Napuštena zemlja (Hrvatska) kakva nikad nije bila.
Slijedi strmi spust do Zidanih pećina (155 min.). Tu zbog dubine kotline gubimo GPS signal. Zbog toga će nam faliti kompjuterski pregled ovog dijela staze. Od pećine vraćamo se na odvojak puta i još se dublje spuštamo do korita Dubokog potoka. Ovo je bio najveseliji dio puta. Malo lijevom obalom potoka, malo desnom, malo po potoku, pa malo spust niz slap na guzici. I tako je to relativno dugo trajalo dok nismo došli do slapa Brisalo (47 min.). Sa zadnjim snagama baterija u mobitelu uspijevamo lupiti još jednu fotku kod slapa. I nastavljamo dalje. Kuda dalje? Nema više. JPP je gotov? Za koliko? Za 6 sati i 53 minute. Nismo planirali tako malo trčati pa nastavljamo dalje do Pribića (81min.). Tu zovemo Tomicu da dođe po nas jer se nismo mogli odvojiti od terase kafića na kojoj su četiri komada zaneseno kartala belu ne primjećujući nikoga oko sebe?!? Toga ima samo u Žumberku.
Kad odbijemo tri stajanja za klopu i cugu, i gnjavažu kroz Duboki potok koja se može izbjeći prolazom u sušnim ljetnim mjesecima, dolazimo do zaključka da se JPP može proći i za manje od 6 sati. O tome čitajte u sljedećem nastavku na stranicama HPD "Jastrebarsko" u ljeto 2010. godine. Pozdrav od Kreše i Predraga.
Predrag Bošnjak
