Ninin izvještaj s obilaska drugog dijela JPP-a, od Japetića do Slapnice.
Krenuli smo u nedjelju oko 15:30 iz Jaske. Maki, Roko i ja, 2 para novih gojzerica i jedne dobre stare pouzdane. Trebalo je to ionako biti lagani izlet dobro poznatim putevima sa ponekom novom pričom. Tko bi i pomislio da je priča mogla biti povezana sa nekim tamo žuljevima i teškim nogama. Sunčano, zelena trava, skromni pupoljci na smeđim granama i pokoja bijela glavica nekog poljskog cvijeta. Malo asfalta, makadama i konačno šumski put. Odmor. Nekoliko minuta hoda pa opet odmor. Tako to bude kad se dugo pauzira i sjedi u uredu, a za vikend jede fini vinski gulaš s puno kruha. Ajde, ne baš svaki vikend. I tako su nekako krenula prva izuvanja, namještanje čarape koje se nakon nekoliko metara pokaže jadnim i bezuspješnim pokušajem izbjegavanja katastrofe u obliku velikog bolnog žulja. I sad, jedna dahče i sopče sa dobrim zahvalnim gojzericama, drugi ispred nje šepa i kuka da peče i čudom se čudi. Dva planinara sa ajd možemo reći solidnim stažem i ne baš jako malim brojem kilometara pod nogama. U to vrijeme treći u našoj maloj družini, novopečeni planinar na prvom službenom izletu, sa novim gojzericama i novim ruksakom grabi ko velik. Pa si sad ti misli. No, da sramota bude manja dozvoljavam si pripisati to njegovoj žilavoj naravi, želji da se dokaže na prvom izletu i ne manje važnoj činjenici da si je dečko zaboravio uzet vodu (kao slučajno) pa ima manje tereta. Trebam li opisati sliku pod Žitnicom. Slažem se, nije potrebno. Do tete Ruže smo oko 17:00 stigli redom - "Friški", "Šepavi" i za njima "Krepana".
Nakon kratke stanke u koju smo ugurali malo sunčanja na klupici, ručak, dvije pive, čaj i partiju Jampa, hrabro smo, svaki lakši za svoj ruksak krenuli put piramide. Ususret veprovima i inim šumskim životinjama. Putem su se i neki od nas na kratko i sami uživili u ulogu predatora i lovine. Na kratko. Po silasku s piramide odlučnog koraka jurili smo prema domu, ne zbog mraka, čudnih zvukova i lovačkih priča, već dočekati ekipu što je oko 19:30 krenula od Balije. Vedra noć na terasi doma, svađa lisica u šumi desno od Žitnice. Zezanje. Oko 20:00 iz mraka se ukazale dvije fleke, Plant i Ivek. Sigurnim korakom kročili su na čvrste stepenice podno doma. Stigli su zdravi i čitavi. Bio je to trenutak iskrene sreće i zadovoljstva, bujica osjećaja. Slika koja se pamti. Uspjeli su.
Znate da je neki dan Bayern izgubio od Cheelzija 4:2. Zašto to spominjem? Pa kao dokaz da i veliki mogu izgubiti. Te noći u domu je vladala neobična napetost u zraku. Njih četvero, jedan nasuprot drugom, pogleda uprtih u sredinu stola. Dvije ekipe i jedan špil karata. Krajnji rezultat 4:0. Hihihi.
Spavali smo naravno u velikoj sobi, neki lošije, neki bolje. Treba se naviknuti na to da neko drugi hrče. Buđenje u 7:00. Doručak, kava, polazak oko 8:00. Jutro je ukazivalo da bi da mogao bit stvoren za hodanje. Sva sreća da je nas čekalo puno sati hoda i puno uspona. Što reći - sunce, svjež zrak, sve je krenulo sjajno. Čak su mi i noge bile puno lakše nego jučer. The žulj je bio pod kontrolom, a ostatak ekipe je dobro raspoložen. Prolazimo najljepše selo u našoj okolici, livade, malo spuštanja i evo nas kod mlina. Kratka pauza radi skupljanja mentalne snage za uspon na Brajku koji slijedi. I kako to inače bude, taman pomislim kako me ide i da neće biti problema, prepriječi se tu neko brdo i ubije me. Kakve li nepravde.
U neko doba dana stigli smo pod Zečak. Volim tu livadu. Težina ruksaka povukla me na leđa, a sunce uspavalo. Tišina. Znate onaj osjećaj kad zaklopite oči i još vam je žuto pod kapcima od jačine sunca. A onda se zemlja počne vrtit, a vi jednostavno uživate u vožnji. Najmanje što vam u tom trenutku treba je nečiji njorgav glas koji prekine zaslužen odmor i rasprši čaroliju. Neki ljudi (čitaj Roko) stvoreni su baš za to. No ne možeš mu zamjerit kad ne kuži. Al se zato možeš durit onako čisto iz objesti.
Nogu pod nogu "osvojili" mi i vrh Zečaka, prije toga malo prizalogajili, osušili robu i već smo u Pećnom. Dilema, jesti kod škole ili kod crkve? Nakon pomnog i ozbiljnog razmatranja svih pro i contra činjenica, pala je odluka - ručak kod crkve. Nismo se dugo zadržavali jer trebalo je do 16h doći u Slapnicu, a tko zna kakvo je stanje u kanjonu. Kod skretanja za Zidane pećine našli smo nekoliko minuta vremena za brzinski obilazak. Mi koji smo već obišli pećine izvalili smo se opet na sunce i malo odjumili.
Šum vode iz kanjona dominirao je ostatkom dana. Prolazak kanjonom uvijek je prava mala pustolovina. Nikad istim pravcem, uvijek improvizacija. Nažalost, nismo vidjeli nijednu životinju, čak ni žabu. Makar, u jednom trenutku u potoku su se našle dvije gojzerice, stare, iznošene - najbolje. Ni kap nije procurila. A nisam ih platila tak puno kao vi svoje dečki...
Nina
