Stigao je tradicionalni Ninin izvještaj sa pohoda na Svetu Geru, pa pročitajte.
Tradicionalnim pohodom na Sv. Geru 30.01.2005. službeno je otvoren "lov" na vrhove naše bliže i dalje okolice za 2005. Jedan prepun kombi i tri osobna automobila popunili su članovi našeg društva u nedjelju ujutro na smrznutim asfaltu našeg Štrosa. Sjećate se prošle godine - čaja i krafni ispred doma u Sošicama, e pa ni ove godine nismo ostali bez doručka (hvala sponzorima). Tako smo kako je tko brzo pojeo u grupicama krenuli na Geru. Polako znajući da nas ispred čekaju kolone planinara koje nećemo moći izbjeći tek do "prečaca" kojima mnogi neće ići, jer je cestom prohodnije i lakše, krenula i ekipa 4:1. Da, opet klipsam i hvatam korak sa dečkima...jadna sam vam i sirota. Što ću kad nema cura da izjednače omjer. Ispravka, nije bilo cura i ja znam da će ih na sljedećem izletu biti više, jel da?
Tako smo se po prhkom bijelom snijegu pentrali po običaju malo u koloni, malo sami. Nekako smo putem zbog u trenu privremene dekoncentracije produžili cestom i obišli livade. Što se i nije pokazalo kao veliki propust jer smo uspjeli u nekoliko navrata maknuti se automobilima, udahnuti malo ispušnih plinova da ne zaboravimo kako je to u gradu i hodati duže - kondicije radi. "Jel moraš kvocat?" - reče on. Moram.
Negdje pred misu stigli smo na vrh, presvukli mokre majice u skloništu i za vrijeme mise jeli na suprotnom zidu kapelice. Vjerujem da nam velečasni nije zamjerio, ipak on se dopeljal, ne. Amen.
I kako to i inače bude, raštrkana ekipa polako se skupljala pa je palo i zajedničko slikanje. Ko rukometna momčad posložili smo se i cap. Ma slika dostojna i za naslovnicu Planinara (samo teško se odlučit točno koja, znate ima ih više, za rezervu ako ona prva ne uspije i td.)
Natrag smo se odlučili za livade što mi je osobno bio najljepši dio izleta. Dubok snijeg, vidik na Plešivicu i Japetić pred nama, proklizavanja zbog nepažnje. Divota. U jednom sam trenu čak nadobudno htjela zaobići ljude ispred da stignem svoju famoznu četvorku i skoro zapela u zapuhu. Naravno dečki to nisu vidjeli (sva sreća jer bi mi se vjerojatno još i sad smijali).
U vatrogasnom domu dočekao nas je topli paprikaš i fino kuhano vino - hvala sponzorima - I KUHARICI, gdje smo sa Šumarima zaokružili još jedan tradicionalan izlet na Sv. Geru.
Ali to nije sve... priča završava tamo gdje je i sve počelo. Na smrznutom asfaltu našeg Štrosa, smrzo se jadan i Audi. No nakon žestoke borbe vrsnih kvazimehaničara i autoelektričara reanimacije je uspjela i Audi je vračen u život. Naravno, za to vrijeme grijala sam se u autu i slala pozitivne vibracije. Da ne bi netko rekao da nisam pomogla.
