Jaskanski planinari sudjelovali su na proslavi Dana hrvatskih planinara na Lošinju, gdje su u mimohodu planinarskih društava iz cijele Hrvatske predstavljali naš grad. U subotu su planinarili po Osoršćici osvojivši njen najviši vrh Televrin (588 m), dok su nedjelju iskoristili za posjet Sisu (639 m), najvišem vrhu otoka Cresa. U nastavku pročitajte Ninin izvještaj.
Polazak u 3:45 sa parkirališta kod Centrale. Kako piše u planu puta. Spavanje u autobusu, kako je bilo i za očekivati. Neki su si odspavali manje, a neki više uz pomoć raznih pokrivala za glavu. Uporan je taj dan kad krene...
Put nas je vodio preko Krka do Lošinja, točnije Nerezina od kojih krećemo na vrh Sv. Mikula (557 m). Neki su krenuli dužom varijantom preko Počivalica do Sv.Mikule, a oni drugi direktno. Veselo društvo i lijepo vrijeme ukazivali su od samog starta da će ovo biti jedan od boljih izleta.
I sada dok pišem još mi je pred očima oblacima išarano nebo, plavo more i bjelina kamena. Naša je grupica krenula skraćenom varijantom i nemojte misliti da je kraćim putem jednostavnije. Naravno svaki smjer donosi svoja iznenađenja, ali ovoga puta naša su ipak bila iznimna. Negdje na pola puta, dok smo pogleda uprtih u arhipelag što se prostirao pod nama, nogu pred nogu hodali prema vrhu, dobrodošlicu nam je zaželjelo sedam veličanstvenih bjeloglavih supova.
Tako su smjelo i slobodno lebdjeli tik do nas, koristeći zračnu struju u svom kraljevskom plesu. Trenutak koji nam se svim zasigurno urezao u pamćenje i koji nećemo tako skoro prestati prepričavati.
Opčinjeni viđenim morali smo dalje ususret novim ljepotama. Polako krenula je i pjesma i smijeh. Uz pomoć dvoje članova planinarskog društva Osoršćica, koje smo, onako spontano podsjetili na djetinjstvo (i ne, ne radi se o starijim planinarima), stigli mi do vrha.
Uskoro stiže ekipa sa Počivalice i sada smo kompletni. Slijedi slikanje sad jednim, sad drugim fotićem, pa trećim dva puta. "Čekaj imam i ja još jedan. I molim, može dva puta. Tek toliko, za svaki slučaj."
Nakon Sv.Mikule čeka nas vrh Televrin (588 m). Laganim hodom zbog tvrdog kamena osvajamo i taj vrh.
Uživajući u bogatstvu prirode i upijajući nove oblike dolazimo do skretanja kod kojeg je dio krenuo prema Osoru, a ostatak do doma Sv. Gaudijent. A smiješan vam je taj dio puta. Sve si misliš evo tu smo. Vidiš dom, ali nikako doći do njega. Razmišljaš o markaciji na križanju u smjeru doma, "Hladno pivo"; pa produljiš korak. No dom je još tamo naprijed. E pa nećeš, doći ćemo mi do tebe. I došli smo, i... popili smo pivo.
Do Osora ostaje sat i pol hoda pa smo požurili da stignemo na bus. I opet prekrasna priroda i to na sasvim drugačiji način. Jedan otok, a tako raznolik. Već smo tada znali, vratit ćemo se.
U Osoru se skupljamo i krećemo put Malog Lošinja na defile. Napomena: obući majicu HPD Jastrebarsko. E, a što ako je nemamo? Skrivaj se u sredinu četveroreda! Prodefilirali kroz grad i vidjeli mažoretkinje i njihove žute kratke šosiće, ali treba do kampa Čikat i podići šatore.
A šatore je mnogima bilo lako složit dok drugi nisu bili te sreće. Ali uz malu pomoć nakon...(nećemo reći koliko).. i TAJ je šator bio podignut.
Domaćini su za planinare priredili pravu malu feštu koja je trajala dugo u noć. Kako kažu bilo je tu i plesa i smijeha i tko zna čega još što nam nisu rekli... Nama je naš Djabica svirao, a mi smo pjevali dok smo znali riječi.
Dan drugi... Buđenje. Pospremanje šatora, priprema ruksaka, kava...
Šetnja plažom i skupljanje radi podjele spomen diploma. Odlazak. Krenuli smo putem Cresa da se popnemo na vrh Sis (638 m). Na putu kilometri kamenih zidića, stada ovaca što slobodno lutaju i pasu. Poneka kamena kuća i maslinici. Nadala sam se možda još kojem supu. No počela je padati kiša i vjerojatnost da ih vidimo bila je sve manja. Isto tako nije bio siguran ni uspon na Sis. Stigli smo na odredište i odlučili pričekati. Možda se vrijeme smiri. I kako je na ova dva otoka sve čarobno, vjetar je raspuhao oblake i otjerao kišu. Mogli smo krenuti. Vremena smo imali, pa smo strminu savladavali polako. Tako smo mogli uživati u pogledu na Riječki zaljev i arhipelag.
Na povratku vjetar se miješao sa meketom ovaca i krikom galeba. I mislili smo to je to. Kraj jednog predivnog izleta. Ima li nešto bolje od ovog? Kao da nas je čuo, nečujno doletio je predivan bjeloglavi sup, a za njim još dva.
Samo za nas otplesali su s vjetrom svoj ples i u jednom zamahu krilima nestali iza otoka. Tek tren u vremenu, ali vječnost i beskrajna sreća u sjećanju.
Kako sada ne voljeti planinu?! Tamo na obzoru, pod oblacima, čeka nova priča i kao sirene mornara, zove da je nađemo. Pružit će nam neopisiv užitak i nestati. Možda jednom nestanemo i mi s njom, ali putujući tamo gdje nas srce vuče nećemo biti prevareni. Priroda nije u stanju varati. Jedino ona je iskrena. Kažnjava i nagrađuje s ljubavlju, kao velika dobra majka.
