Makar su bili pripremljeni i alternativni planovi koji su uključivali i niže predjele Paklenice ili obližnjeg otoka Paga naša tri vesela kombi vozila sigurno su nas prevezla na Mali Vaganac. Kako je ovo nekima bio prvi susret sa samoosiguravajućom tehničkom opremom, simpatično je bilo gledati pomalo zabrinuta lice dok smo se pripremali za ukapčanje u sigurnosnu sajlu. Sve ono što sam govorio u pripremi izleta obistinilo se i grupa je sigurno, bez straha i odlučno stigla na Bojin kuk. Lidija nam je opisala svoje dojmove na ovaj način:
Već 2 dana pregledavam slike svoje prve via ferrate! Pravim planinarima biti će možda smiješno ali ja sam baš ponosna na sebe. Prije samog uvoda moram reći da me simpatičan prodavač u specijaliziranoj prodavaonici planinarske opreme čudno gledao kad sam došla s popisom opreme koju trebam - vidio je da se radi o iskusnoj planinarki! Ali nabavili smo mi sve te zamke, karabinere, rukavice, nove gležnjače za mog supruga i puni elana u 5 krenuli na izlet. Čim smo se sreli s prijateljima koje stvarno dugo nismo vidjeli, raspoloženje je poraslo, a kavica usput pomogla je da se razbudimo, a na početnu točku, Vaganac, stižemo nabrijani i spremni za nove izazove. Dan se pokazuje kao stvoren za hodanje, planine oko nas obasjane suncem zovu nas na svoje vrhove. Laganim hodom došli smo do točke "djelomično osiguran zahtjevan put" i odjednom osmjesi i nisu tako glasni, žamor se povećao, oni iskusni vežu zamke onima koji nemaju pojma, nekima se u očima malo vidi strah i nesigurnost, ali odustajanja nema. I krenuli smo - zakači karabiner, primi se za sajlu, ne gledaj dolje. Rukavice mi smetaju, karabiner se zaključao. Moj spasilac (znat će on tko je) smireno mi pomaže i navigira me. Hvala Z! Toliko se čvrsto držim za sajlu da me još danas ramena i ruke bole. Žalim da nisam bacila koji pogled prema dolje, ali lako je sad to reći! Uglavnom na vrhu sam! Pogled s vrha Bojinog kuka je neprocjenjiv! Nakon fotkanja spuštamo se do Velikog Rujna. Sunce se malo sakrilo, temperatura spustila, noge su već malo teške, ali srce je puno. Nakon okrijepe i fotkanja kod Gospe od Velikog Rujna krećemo prema našoj početnoj točki Vagancu. Svi smo na broju, sretni i veseli, bogatiji za još jedno iskustvo! Sjedamo u kombije, te uz pjesmu, šale i smijeh stižemo našim kućama. I onda kreću slike i želja i nada da ćemo se što skorije sresti ponovno i osvojiti neki novi vrh! Do tada sve vas lijepo pozdravljam.
Lidija
Analizirajući izlet mogu zaključiti samo jedno. Ekipa je složna, spremna za nove izazove i već vidim neke od vas u nadolazećoj planinarskoj školi u kojoj ćete steći znanja koja su vam bila potrebna na ovom i na idućim izletima koje planiramo. Spašavanje nizozemske obitelji koja nam je bila točka na "i" jedan je od primjera kolegijalnosti u planini koju svatko od nas treba usvojiti. Izlet sa kojeg se svi sigurno i zajedno vratimo kući je uspio, a ako tijekom našeg druženja imamo priliku nekome bezrezervno i bezuvjetno pomoći, vraćamo se bogatiji za jedno vrlo ugodno iskustvo i osjećaj zadovoljstva. Tako sam se i ja osjećao nakon završetka našeg subotnjeg druženja. Hvala vam na tome.
Jadranko Šeper
Izleti
// 04.12.2021. // 48 fotografija