Jaskanski planinari nedavno su bili na najvišem vrhu Hrvatske, Dinari. Doživljaje s izleta pročitajte u nastavku...
Ne pamtim ovako hirovito, hladno, kišno proljeće. Morali smo odgoditi planirani izlet. Zatim su se sve sile svemira urotile i poslale nam lijepo vrijeme sljedeći vikend.
Krenuli smo iz Jaske ujutro u šest sati. Dvanaestoro nas, kombijem i jednim autom. Nakon kratkog stajanja na jutarnjoj kavici stigli smo u Zrmanja Vrelo (općina Gračac), mjesto gdje izvire rijeka Zrmanja s namjerom da obiđemo njen izvor. Popeli smo se preko stijene Misije, a zatim spustili do njenih izvora kojih ima više, sakrivenih drvećem i drugim raslinjem. Neki od izvora su snažni, sve huči, pjeni, voda se kovitla i juri do brane Prezid. Ona je sagrađena još za Kraljevine Jugoslavije da regulira tok rijeke i spriječi plavljenje okolnih polja.
Poslije brane, Zrmanja mirnije svoje zelenilo krivuda i gubi se u daljini. Kad smo se skupili nastavili smo put prema Kistanjima. Obišli smo Burnum, ostatke rimskog vojnog logora. Amfiteatar i dva karakteristična kamena luka, vjerojatno ostaci zgrade zapovjedništva, upravno i religiozno središte logora koji datira između 35. i 33. godine prije Krista.
Zatim smo se odvezli do mjesta sa kojeg su se 1875. godine car Franjo Josip i carica Sissy nagledali slapa Manojlovca. Tako piše na ploči sa brončanim odljevom Cara koja je postavljena u spomen tog događaja. Tu su uređena dva vidikovca sa drvenom ogradom. Gledajući taj biser, kanjon rijeke Krke i nizvodno slap Manojlovac čovjek se zapita dali se te ljepote moguće "nagledati". Na vidikovcu drveni stol kao da je samo čekao nas. Posegnuli smo u ruksake i začas je bio pun svakakvih slanih i slatkih delicija. Opet smo se prisjetili one Jurine uzrečice: "Mi smo vam jako siromašni, jedemo samo domaće."
Sjedamo u vozila pa prema Promini makadamskim putem, sretosmo i pokojeg Zmijoljupca. Obišli smo vrh Čavnovka (1147 m) na kojem se nalaze ruševne zgrade vojnog kompleksa iz novijeg doba i telekomunikacijski odašiljači. Pogled se prostire na Knin, Drniš, obližnje vrhove, rijeku Krku, Čikolu pa sve do mora.
U kasnim popodnevnim satima uputismo se do Knina u posjet kninskoj tvrđavi i muzeju. Uz ljubazan doček i upute domaćina, pomno smo pregledali cijeli kompleks te preplavljeni osjećajima i tiši nego ranije nastavili svoje putešestvije. Cilj - drugi simbol grada Knina, slap Krčić. To je oko 20 m visok slap kojim se rijeka Krčić spušta u Krku. Slap preko ljeta presuši a sada se šepurio u svojoj punoj vodenoj snazi, raspršujući svoje sitne kapljice u širokom luku.
Pomalo umorni ali dobrog raspoloženja u dogovorenom prenoćištu, hostelu Tri lovca u Kninu smjestili smo se po sobama. Dvokrevetnim, trokrevetnim a svaka ima kupaonicu. Za večeru smo se brzo pomirili da nema ništa sa žlicom. Uz smijeh smo zaključili da sa žlicom možemo i pečenje i čašicu vina pojesti. Sposobnost prilagođavanja vrlo je bitna osobina. Rano smo legli, sutra nas zove Dinara.
Ujutro, dok smo doručkovali, pridružilo nam se još osmero naših planinara koji su kombijem stigli iz Jaske. Među njima i najmlađi Lovro i Karlo. Poslije doručka smo lokalnim prijevozom krenuli prema planinarskom domu Brezovac u namjeri da prije obiđemo i usputni vrh Badanj. Naš kombi je vozio Đile, Ivan Bajan, lokalna legenda i ridikul. Vozeći, upućivao nas je u lokalna ratna i mirnodopska događanja. Vozili smo se drndavom makadamskom cestom koja vodi prema Bosanskom Grahovu. Na tom području su su se odvijale važne vojne operacije tijekom Domovinskog rata, stoga je njegova priča bila vrlo živopisna. Dovezao nas je pod sam Badanj "da se ne patimo previše".
Naš uspon i silazak je trajao svega oko četrdeset minuta. Vrh se nalazi na visini od 1281 m i s njega se pruža široki pogled na Knin i okolicu. Uspon na Dinaru od planinarskog doma počinje kroz šumu. Iako su mjestimično krošnje drveća spržene mrazom i požutjele kao da je jesen, zakrivale su nas ugodnim hladom od sunca koje je već bilo visoko na nebu. Naši mladići Lovro i Karlo uskoro su izbili na čelo. Morali smo ih usporavati da ih ne izgubimo iz vidokruga. Šuma je ostala iza nas. Raznobojne kape, šeširi, marame, sunčane naočale, osvanule su brzo na našim glavama. Prolazili smo pored čudesnih krajolika, neobičnih kamenih, terasastih skulptura, geometrijskih oblika. Kao da su isklesani ljudskom rukom a ne rukom vremena koje prelazi preko njih. Hodali smo nogu na nogu, uživajući u širokim proplancima prepunim plave boje encijana, žute velebitske degenije, ljubičaste kadulje i perunike. Stalno smo se pomalo uspinjali ali bez većeg napora. Lagani povjetarac nas je nježno hladio putem. Staza postaje sve strmija prema samom vrhu. Naišli smo na predio prepun srušenih, osušenih stabala, čije mrtve grane sablasno strše u zrak. Pod dojmom toga, a u trenutku kad se nekolicina planinara spuštala pokraj nas, komentirala sam: "Bože, ovo izgleda kao groblje slonova!" A simpatična gospođa koja je prolazila pokraj mene veli: " Ajooooj, pa zar izgledamo tako staro?" Toliko o duhu planinara.
Uskoro smo ugledali križ na vrhu, dva mladca pojačaše tempo, a mi za njima. Stupismo na krov RH, vrh Dinare, Sinjal (1831 m). Sastoji se od dvije glave iste visine. Na jednoj je geodetski stup sa žigom (KT HPO), a na drugoj križ. Osjećaj je nezaboravan. Euforija se ponavlja sa svakim ko dolazi. Zdravica vrhunskim bermetom, žiganje, fotografiranje, razgledavanje prekrasnog vidika: Peručkog jezera, Cetinskog polja, Svilaje, Knina, planine BiH Troglav i Konj.
Dolaze i planinari iz Čakovca, dva simpatična para s kojima smo se vozili u kombiju. Zadržali smo se oko sat i pol u ugodnom druženju, izležavanju na suncu, meditiranju, kako je kome bilo po volji. Valjalo se i vratiti. Grupa od osmero planinara koja nam se pridružila taj dan vratit će se istim putem do Brezovca. A ostali drugim puterm do sela Glavaš gdje će nas čekati naš kombi.
Volim kad se ne spuštamo istim putem. Predjeli su isto predivni. Na ovom dijelu ima dosta sipara tako da smo pažljivije hodali. Spustili smo se za otprilike isto vrijeme. Opskrbili smo se putem na uređenom izvoru, hladnom vodom, osvježili se. Naišli kraj srednjovjekovne tvrđave Glavaš, razgledali je nakratko. Uslijedio je odmor i okrepa u hladovini Planinarske kuće Glavaš koja je u stvari uređeni kontejner. Stigao je i kombi, vrijeme je da se krene kući. Vozeći se prepričavali smo dojmove s izleta, smijeha i pošalica na pretek. Bacamo posljednji pogled na Dinaru. Zanimljivo je kako ona izdaleka izgleda gordo i nepristupačno. Onaj ko je bar jednom napajao oči njenim prekrasnim cvjetnim proplancima saznao je pravu istinu o njoj.
Zahvalila bih još našem vodiču Jadranku jer se potrudio oko osmišljavanja ovog zanimljivog i sadržajnog izleta.
Zdenka Lehpamer Karača
