Jednom se ne prijaviš među prvima ili na vrijeme i skoro ostaneš bez mjesta u autobusu za Samarske stijene. Sva sreća da naš pouzdani prijevoznik "Autransport" iz Karlovca ima dovoljno autobusa i s kojim mjestom više za one koji se pojave zadnji dan. Meštar od prometala Zvonko brzo je reagirao i uredio da nas 40 krene u nedjelju ujutro prema Gorskom Kotaru.
Uvjeti nisu obećavajući jer nas je skoro cijelo vrijeme pratila kiša. Izgleda da su nam vremenske prognoze pouzdane i da mi dovoljno vjerujemo u njih da se nismo dali smesti. Možda je i ta naša vjera da će kiša ipak prestati odagnala oblake i kao po dogovoru, uskoro po izlasku iz autobusa kiša se umorila i prestala nas uznemiravati. Razdvojili smo se na dvije skupine, manji broj je otišao prema Bjelolasici a većina prema glavnom odredištu Samarskim stijenama.
Našim Okićancima, koje je trebao pratiti Zvonko, otpala je varijanta odlaska do Nadine vikendice gdje su prije nekoliko dana dostavljene svježe namirnice svake vrste. Oni su se žalili da nisu sa sobom uzeli dovoljno hrane za taj dan jer su računali na zalihe u vikendici, mi drugi smo se šalili da onda imaju dovoljno, baš koliko treba za taj dan, znajući za popunjenost njihovih putnih strožaka svim mogućim slanim i slatkim delicijama.
Naš vodič Dražen nam je, detaljno kao i uvijek, objasnio tehnike spuštanja "i gor i dol" pa smo uglavnom svi shvatili da je uvijek bolje stijenu i strminu gledati ravno u oči a ne okratati im leđa. Jedna natučena ruka našeg Franje vjerujem da nije posljedica nepoštivanja ovih jasnih pravila, nego neke druge više sile. Uglavnom, što je dan više odmicao vrijeme je bilo sve ugodnije i ljepše pa je to utjecalo i na dobro raspoloženje u našoj skupini. Vjerujem da ni u odjelu za Bjelolasicu nije bilo ništa lošije, oni su imali doktora a njegova zaliha viceva još nije iscrpljena. "Moja muž i tvoja muž" uvijek pali.
Obišli smo skoro sve Samarske stijene, odmarali kod Ratkova skloništa i na još ponekom zgodnom mjestu. Pojeli usput i Zdenkine kolače od mrkve, bar oni koji su se zatekli tu u vrijeme otvaranja kutija s kolačima. Moji Zdenčaki, pardon i Klinčaselci, neovisno o spolnoj i rodnoj opredjeljenosti, bili su ugodno iznenađeni da se od mrkve mogu napraviti tako ukusne slastice. Već sutradan sve zainteresirane Klinčaselke imale su recept za taj kolač pa jedva čekam glas o rezultatima njihovih pokušaja.
Svi smo se uspješno i sretno spustili sa Samarskih stijena i došli do autobusa. Iako je ostao sam ni našem vozaču nije bilo dosadno jer je vidio i medvjeda, ipak su to šume Gorskog Kotara. Na Matića poljani, kod spomenika smrznutim partizanima spojili smo se s našom ekipom s Bjelolasice i krenuli smo za Jasku. Svratili smo usput "na kavu" u Planinarski dom Bijele stijene u Tuku kod Radojke.
Popodnevnu kavu planinari baš i ne piju pa je sva sreća da ima i piva a uz njega je lakše glasove složiti u neku pjesmu. Pokazana je nevjerojatna volja za pjevanjem a o vo je jedan od onih izleta na kojem se grlo nije štedjelo. Fali tu još usklađenosti pa ako se ostvari Jurina ideja i prijedlog koji stalno ponavlja, da se osnuje pjevačka sekcija pri društvu, uskoro bi i na tom polju postigli zunačajni napredak. "Glasnost" i volja nisu u pitanju, traži se malo suzdržanosti u dinamici i izrazu, što je naše objašnjenje za izraz "sotto voce" ili ispod glasa. Juro već nekoliko puta pokušava naučiti zainteresirane jednu lijepu pjesmu, dobru za trening pjevanja "sotto voce" i "a capella". On mi je proslijedio tekst pjesme a ja ju prilažem ovom izvještaju s nadom da će ju većina moći otpjevati na nekom narednom izletu.
BELA ROŽA
Snočka sam ti stiha rekel
da si moja roža bela
Oči su ti se bliščale
vu njima si ogenj mela.
Onda sam te štel zagrlit
al se grlit nisi dala.
Štel bi znati kaj bi reči
lepa moja roža bela
Premisli si bela roža
pak mi onda reči stiha
Njihal te bum na rukami
kakti veter rože njiha.
Ivo Karača
