Prvi proljetni izlet ove godine. I kalendarski i vremenski. Izlet za popravak dojma od prije dvije godine kada su se na Hahliću održavali Dani hrvatskih planinara. Kiša i magla cijelim putem do doma i natrag. Rijetki su se popeli na neki obližnji vrh, možda jedino na najbližu Čuninu glavu. Ja osobno želio sam doživjeti Hahlić u nekom boljem izdanju.
Ugodan proljetni dan, kreće pun autobus za Grobničke Alpe. Dvadesetak pripadnika Planinarske škole i još toliko nas „neškolovanih“. Za ovu priliku i autobus je pretvoren u kotrljajuću učionicu. Zanimljivo izlaganje profesorice Gordane o pojmovima, nastanku i starosti planina. Svi smo nešto naučili ili obnovili zamagljeno znanje. Ovaj izlet mi je još draži zbog ovih dragih ljudi iz Planinarske škole. Bez obzira na godine, životna iskustva i razloge uključivanja u školu fascinira njihov entuzijazam i želja za spoznajom i otkrivanjem nečega novog.
Još u autobusu se spominju dva moguća pravca za uspon do Hahlića i nekih od vrhova. Na kraju ipak svi zajedno krećemo iz Podkilavca kroz Mudnu dol, prilično dugačak i atraktivan klanac potoka Sušica. Uspon kroz dol je na mjestima zahtjevan i potrebno je dosta spretnosti, snage a i hrabrosti za savladavanje. Naš vodič Dražen bio je na usluzi nespremnijima i morao se poslužiti i nekim alpinističkim tehnikama. Naziv klanca i izvjesna apsurdnost naziva za potok, uvod su u zanimljiv niz imena mjesta i vrhova u Grobničkim Alpama. Autori su pokazali zavidnu razinu maštovotosti ili dvosmislenosti. A možda se to nama samo čini, ne poznajemo dovoljno lokalni jezični kolorit pa izvlačimo krive zaključke.
Cilj većine bio je vrh Fratar s kojeg se pruža izvanredan pogled prema svim stranama. Šteta zbog izmaglice koja nam je uskratila test dalekovidnosti a i naklapanja kako vidimo pola (što pola, ma cijelu) Slovenije, cijelu Istru i dobar dio sjeverne Italije, pa i središnje predjele naše hrvatske kifle. To iskustvo proživjet ćemo vjerojatno nekom drugom sretnijom prilikom. Većina nas se popela na Fratra. Pristizali smo tamo u malenim skupinama kao hodočasnici. Naša grupa nakon odmora ispod onih prvih fratarskih stijena dočekala je i zadnje u nizu. Lijep je osjećaj kad si nekome poticaj i razlog da se uspne do vrha jer su nam rekli da nisu nas stigli vjerojatno ne bi ni krenuli gore. Kad ideš u tako velikoj skupini onda je najvažnije da se što veći broj i popne tamo do vrha i kad se to dogodi onda je još jedan mali ali važni dio planinarske biti ispunjen.
Napadajući Fratar osjećali smo se kao da osvajamo njegove dobro utvrđene trostruke zidine. Dođete do vrha jednog stijenjaka uz nadu da je to to i da nije uopće bilo tako teško a onda vidite da vas čeka još jedna razina. Počinjemo se i kladiti je li to zadnja, koliko nas još takvih čeka kad se popnemo na sljedeću. Nije strašno, samo tri i konačno smo na vrhu visokom 1353 metra. Naša mala družina kao da je posebno danas izoštrila svoje estetsko čulo. Gdje god nam se jako svidi mi nikako da krenemo dalje, prepuštamo se čaroliji ljepote.
Krećemo ipak prema domu na Hahliću i tamo konačno nakon nekoliko sati vidimo cijelu našu skupinu na okupu. Neki od njih su se upravo penjali na obližnji vrh uz dom, još jednog zanimljivog naziva Čunina glava. Mi ga propuštamo ali se susrećemo i družimo s dragim ljudima koji su tu već dva dana. Neke od njih je život i posao grubo otrgnuo iz zagrljaja planina i ugodno ih je vidjeti kad se bar privremeno vrate kući. Čovjek se lako opusti u ugodi i toplini doma, u ovom slučaju ovoga na Hahliću. Ipak slijedi još skoro dva dobra sata do autobusa. Proći će nepunih devet sati otkada smo ga ujutro napustili i krenuli u ove naše „Alpe“. Umorne noge nas nose...
Gore spomenuti naslov priče posuđen je iz jedne pjesme i ima veze s članom ovog našeg planinarskog pothvata. Pripremajući se za zahtjevnije planinarske izazove pjevač Luka uključio se u našu planinarsku školu. Netko ga je na kraju dana upitao je li umoran. Odgovorio je onako splitski: „Jesan, ali nije mi ža'“. Dobro, možda i nije baš doslovno tako rekao ali mislim da sam pogodio bit. Vjerujem da nije bilo žao nikome od nas, koji smo ovaj ugodni nedjeljni dan posvetili njegovu fratarskom visočanstvu. Svjedno, jesmo li se popeli do vrha ili smo mu se poklonili prolazeći ispod njegovih stijena.
Ivo Karača
