Kakav predivan vikend! Rečenica je koju si od jutra ponavljam i zbog koje mi tako lako prolazi ovaj sunčani ponedjeljak, dok zatvorena u ured gledam kroz prozor u zagrebačku gužvu na cestama. Nikada nisam bila pretjerano sklona masovnim izletima, no za Dane planinara vrijede neki drugi kriteriji.
Spoj planine, mora i rijeke, kombinacija kamena, hlada borove šume i svježina zelene Cetine slika je koja je primamila osamnaestero članova našeg društva da, odlukom visokog savjeta, u petak 6. svibnja 2011. u 1h iza ponoći krenu put Omiša. Dva puna kombija u rukama vještih vozača sigurno su stigla u kamp Galeb nešto prije 6h ujutro. I dok je Omiš još bezbrižno snivao, grupica dobro raspoloženih jaskanaca postavljala je šatore pod cvatućim topolama tik uz more! Ako smo probudili kojeg stanovnika šatorskog naselja, žao nam je. Trudili smo se biti tiho.
Kao što je bilo i predviđeno, u 8h okupljenoj raji obratio se predsjednik PD-a Imber i jasno i glasno objasnio tko, kamo, kuda i s kim. Mi smo kao nervozni pačići odmah krenuli za prvim vodičem na glavnu turu od najavljenih 8h hoda, sa skrivenim ciljem pojedinaca da se popnu i na vrh i da stignu na brodiće (što su nam rekli da je nemoguće).
U nastavku priče otkrit ćete da ništa nije nemoguće.
Organizator je oprezno i promišljeno kategorizirao glavnu turu teškom. Zahvaljujući dobrom vremenu i dobro raspoređenim vodičima fino su se sponatano oformile jakosne skupine, tako da se nakon prvog strmog uspona i pripadajuće mu pauze, gusjenica planinara polako rasipala i moglo se lijepo hodati.
Znam da nama mlađima i onim starijim prekaljenim planinarima tura nije predstavljala težak zalogaj, no zamislite samo da je pala kiša! Kakvo bi to samo klizanje bilo!
Noga prati nogu, krovovi ostaju ispod nas, a pogled puca na Omiš, Brač, Poljičku planinu, Mosor i druge komadiće raja između neba i mora.
Uz nas hodaju planinari iz HPD-a Ante Bedalov, prelazi nas osamdeset i nešto godišnji g. Marin i priča kako su nekada markirali ovu trasu te usput smišlja plan kako će fotografijom dokazati nevjernim prijateljima da je bio na vrhu Omiške Dinare. Bravo!
U šumarku skrivenom u hladu borova dočekala nas Luda kuća, a ispred nje zadimljeni kotao vrućeg čaja. Ludnica! Pauza kod kuće predviđena je do 11:30 i tada se kreće prema Radmanovim mlinicama. A do vrha treba okvirno 45min. Taman dovoljno vremena da stignemo i gore i natrag. A kako nam reče organizator, nema brige, brodići će voziti dokle god ima planinara. Sve stignemo, ništa nije nemoguće!
A na vrhu milina! Omiš, Brač, Šolta, Korčula, Vis, Poljička planina, Mosor, Kozjak, Biokovo, Kamešnica, Čvrsnica, Cincar...
U toj svoj ljepoti što drugo preostaje nego izuti gojzerice i položiti ruksak pod glavu.
Pri silasku s vrha mimoilazimo se s mnogo poznatih lica, a to je jedan od razloga zašto volim dane planinara. Prilika je to da se pozdavimo s dragim ljudima s kojima, unatoč tome što se tako rijetko vidimo, razgovor teče lako i ugodno. HPD Vitez, HPD Matica, HPD Kamešnica, Livno ...
Stajemo malo i da se slikamo pored Bernardove stijene (op.a. naziv dobila po planinaru koji je u brizi za noge zaboravo na glavu i pritom tjemenom poljubio kameni nadvoj), pažljivo koračamo preko skliskog potočića kojeg stvara voda što se slijeva iz izvora Borak i eto nas opet kod Lude kuće. Ne odmaramo dugo već nastavljamo do Janoševe kućice – malog skloništa kojeg je sagradio djed Janošek i kasnije darovao društvu - pa dalje prema slikovitom selu Podašpilje i do Radmanovih mlinica na Cetini.
Putem saznajem da u društvu PD Imber aktivno radi 10-ak, redom mlađih članova, da su uz pomoć prijateljskog društva iz Splita uređivali i markirali staze kako bi sve bilo spremno za dane planinara. Samo društvo broji 60-ak članova, dok se stanovništvo Grada Omiša vrti oko brojke 15 000. Aktivna je speleološka sekcija, Ekološka sekcija, organiziraju slet mladih planinara "Oda proljeću", planinarske škole...
Tako u ugodnom razgovoru o soparniku, starim obrambenim kulama i zaseocima Omiške krajine stižemo do Radmanovih mlinica oko 14h.
Jedva smo dočekali sjest u hlad i nazdraviti punim kriglama. Krigla za kriglom i odu sati. Tako smo, nažalost, propustili iznenadni napad gusara na ušću Cetine.
No neka, razlog više da posjetimo Omiške gusarske večeri i još jednom uživamo u tom čarobnom kraju.
Dok je u kampu vladala pomutnja zvana "grah", Roland i ja smo na mekom pijesku na plaži mlatili po ribicama i kukuruznom kruhu gledajući u plavo more i bijeli kamen Omiške dinare. Divota!
Dio društva se kasnije okupio isped kućice broj 10, prvi red do mora, netko sit, netko gladan, ali zato nitko žedan. Drugi dio se prošetao do grada ili pak zapeo na šanku s kuponima "grah za pivu".
Ujutro smo se pozdravili s Omišem i krenuli put Kozjaka na turu "za gušt" od doma Česmina do vrha Biranj i natrag. Lagana šetnja po hrptu Kozjaka s fantastičnim vidicima na Kaštela, Trogir, Split i otoke. Ručali smo u domu Putalj te smo nakon kavice na terasi krenuli put Dugopolja i Jaske. Udari bure postajali su sve jači, a Velebit se ogrnuo sivim pokrivačem koji je polako klizio prema moru. Pozdravili smo zadnje zrake sunca što su padale na Tulove grede i otišli u drugi svijet. Ugasili smo klimu i upalili grijanje.
U Jasku smo stigli oko 19:30h kada je na centrali završila ova mala pustolovina.
Sve čestitke PD-u Imber i svima koji su se potrudili da nas lijepo ugoste. Pozdrav svim planinarima koji su svojim osmjesima i vedrinom dodatno uljepšali ovaj vikend.
Nadam se da vam je svima koji niste išli sada žao.
...do sljedećeg puta.
Nina Vučinić
