Nakon što sam, prateći vremenske prognoze, skoro odustao od dvodnevnog pohoda u južni Velebit ipak sam bio među sedmero koje se u subotu ujutro iz Jaske uputilo prema jugu. Za nedjelju je najavljivano nešto što nikako nije bilo preporučljivo za ćudljivi Velebit i penjanje na Sveto Brdo. Što se proljetne vremenske prognoze tiče konačno sam shvatio da je ona sama prevrtljiva koliko i proljetno vrijeme.
Ukratko, sve je stvar sreće ili kršćanski rečeno Božje providnosti. Mija, Miljenko, Bernard i ja iz Jaske a iz Zagreba su nam se pridružili Mario, Slavica i Ranko.
Naš vozač dr. Bernard, vođen svetim vozačkim pravilom o idealnoj brzini i maksimalnoj sigurnosti za manje od tri sata, dopeljao nas je do Selina. Tamo smo se sastali sa ekipom iz Zadra: Tamarom, Šimom, Barbarom, Huanitom i Elvisom i našim jaskanskim tigrom Nunom Velebitom i njegovom boljom polovicom.
Što se poznavanja Velebita tiče ja sam zasigurno bio u najvećem zaostatku od svih članova ekipe. Za mene je ona bila, a možda će i ostati, prostor gdje su "vile, vuci i hajduci".
Za prvi dan je predviđena "lagana" šetnjica od nekih 7-8 sati kroz Malu Paklenicu, Orljaču do Libinja i natrag u bazu u Seline. Planinari vole pričati o opremi, cipelama, markama a glavna tema toga dana bio je naš Miljenko i njegove nove gojze marke Zamberlan. Zaključili smo da su toliko dobre i multifunkcionalne da mogu poslužiti i kao skijaške pancerice. Ja sa svojim osrednjim "Alpina" cipelama nisam imao ništa mudro pridodati toj temi.
Onih sedam sati na kraju se pretvorilo deset. Tek sam na povratku, kad se već smrkavalo, shvatio ozbiljnost šale koja je ponavljana tijekom dana: tko s tigrovima krene u Velebit obavezno u ruksaku mora imati i lampu. Naravno ja je nisam imao pa sam se prezadnjim atomima snage žurio prema automobilima. Oni koji su stizali kasnije svjetlili su kao ivanjske krijesnice s lampom na glavi. Ni umor, ni kasni sati, ni katastrofa vatrenih u Gruziji nisu omeli našeg barba Šimu da zakuri vatricu i ispeče roštilj. Uzgred, nedavno sam od Hogara Strašnoga (Lovreka) čuo da, čini mi se baš Gruzijci, za roštilj kažu "hrvace", navodno po Hrvatima koji roštiljaju najviše na svijetu. I vino se točilo i grlo se močilo, sve nekako planinarski disciplinirano, valjda s mislima na sutrašnji nastavak velebitske anabaze. Ostalo je više od polovice donešenog. I tortu smo u slast pojeli, jer je naša Zadranka Barbara slavila rođendan. Nismo puno pitali koji (vele da se žene to ne pita, nemam pojma zašto) a nismo puno ni čestitali jer je rođendan tek za dva dana a kažu da nije prikladno rođendan čestitati ranije. Tu ima i logike, pogotovu ako se s tigrovima upustiš u istraživanja velebitskih bespuća.
Sutradan nam se društvo malo smanjilo. Od subotnjih 14 ostalo nas je 8 jer su se Zadrani vraćali doma. Netko zbog slabijih ili tijesnih cipela, neki zbog raznih obiteljskih razloga. Svakako treba spomenuti Elvisa koji je, usprkos problemima sa zglobovima hrabro krenuo i "odradio" teških deset sati. Sve je stvar volje, kapa dolje, majstore!
Nuno je drugi dan ostao bez Nine: Nuno+Nina=Nuna, tu formulu smislio je Šime dok smo plazili po Orljači.
Krenuli smo autima do Libinja. Za nedjelju je naravno predviđen laganiji i kraći program. Ja sam svojima doma javio da ćemo hodati nekih 5-6 sati i da smo nazad u Libinju oko tri popodne. Opet sam ispao naivan jer je današnja hodnja iznosila ravno osam sati. Popeli smo se na Vlaški grad, skoknuli i do Svetog Brda. Svetima su obično nazivani najviši visovi nekog gorja pa ako je onda često u oblacima i magli, a naš svetac to jest, to je samo razlog više da zadobije mitsko značenje. Usput sam od doktora čuo da se među ličkim svijetom priča kako su naši vrli komunisti nakon rata skrnavili svetost Svetog brda. Navodno im nije odgovaralo da upravo taj vrh s takvim nazivom bude najviša točka Velebita pa su ga skratili za nekoliko metara. Bio sam skroz skeptičan prema tim pričama dok nisam došao do vrha. Kao povjesničar sa skromnim znanjem arheologije zaključio sam da je vrh najvjerojatnije bio predmet "poljepšavanja". Koji su razlozi vodili te koji su dirali u njegovu svetost koja je parala samo nebo, samo oni znaju, ako znaju. Uvjek su mogli reći, ako su uopće imali potrebu nekome se opravdavati, da to rade za postavljanje nekakvog releja ili nekog uređaja za kontrolu leta i sl. U svakom slučaju zbunjen i smrznut napustio sam Sveto Brdo uz misao o nevjerojatnim mogućnostima ljudske gluposti. Puhao je snažan vjetar koji je iz minute u minutu mjenjao ugođaj. Povremeno bi nestajalo magle i oblaka pa smo mogli vidjeti dobar dio Like i more s druge strane. Ponosni i zadovoljni što smo došli do vrha i doživjeli njegovu veličanstvenu prevrtljivost krenuli smo nazad.
Povratak je trajao duže i napornije nego što smo predviđali i očekivali. Naše dvije dame, Mija i Slavica dobro su se držale i vjerojatno su one doprinosile tome da mi muškarci teško priznamo napor i teškoće pri kraju putovanja. Šalili smo se što nam je ovo sve trebalo, zar nismo mogli raditi ovo i ono a ne se ovako mučiti. Netko je spomenuo onu majku koja rodi dva sina; jedan pametan a drugi planinar. Ne znam samo može li sina u poslovici zamjeniti kćer ili će ženski planinarski svijet morati pričekati na prikladniju poslovicu. Natječaj je otvoren.
Ivo Karača
