Nakon jednog neuspjelog pokušaja odlaska u osvajanje najvišeg vrha Hrvatske zbog lošeg vremena ovog puta poslužila nas je sreća. 13. i 14. studenog proveli smo prekrasan vikend na Dinari i popeli se na Badanj i Sinjal. U nastavku pročitajte Majin izvještaj.
Dinara, 13. i 14.11.2010.
Subota, 13. studenoga 2010.
Nakon loše vikend prognoze i otkazivanja izleta, danas napokon polazak na najviši vrh Hrvatske. 5h je ujutro, mrak je i prohladno, ali se 13 planinara punih dobre volje okupilo i krenulo na put s kombijem i autom. Četiri sata dugo putovanje proteklo je sasvim brzo uz razgovor i smijeh, a neki su čak i nadoknadili manjak sna. Prva pauza u Macoli, jutarnja kavica, doručak i čitanje novina. Dolazak u Knin. Obavljamo kupovinu friškog kruha i još ponekih sitnica. Sunce nas prati i zatoplilo je. Čini nam se da smo odabrali savršen vikend za planine!
Odlučili smo posjetiti slap Krčić, 22 m visok vodopad kojim se rijeka Krčić obrušava u Krku. Često sam ljeti prolazila pokraj njega, naravno u sušno razdoblje pa nisam uspjela vidjeti koliku raskoš ima u ovo doba godine. Stvarno je super! Malo fotkanja pa polazak prema selu Guge. Kombi smo prebacili u selo Glavaš gdje ćemo se spustiti. Putem gledamo moćnu planinu koja nas željno iščekuje. Vraćajući se u Guge imali smo što i vidjeti- čekao nas je rozi "tamić" s rupama na stropu iz kojih curi voda, zahrđali držači, sjedala u lošem stanju- pomalo mi nalikuje na razdoblje Kremenka. Prvo smo se pitali da li je uopće u voznom stanju, a kamoli da li će nas 13 moći voziti u brijeg po lošoj cesti. Naše nedoumice uspješno je savladao. Skratio nam je 17km dug put do planinarskog doma Brezovac po zaista lošoj cesti.
Za nekih sat i pol stigli smo na odredište. Mir, tišina, samo priroda okupana suncem oko nas i mi. Predivno! Još se neko vrijeme začulo pjevušenje "...nije šaltala tamića...", ali je ubrzo glad prevladala te smo uspjeli isprazniti pola ruksaka. Na stol se vadilo svašta- od luka, špeka, sira preko sendviča pa sve do pečenog odojka, pohanih šnicli, štruklja, portugisca, vinčeka, pive… Prava gozba! Sretni što imamo bar kilu dvije manje za nositi uputili smo se prema 1281m visokom Badnju. Nije nam bio problem doći do vrha, lagana šetnjica bez ikakve žurbe. Zbog njegovog osamljenog položaja pruža se prekrasan vidik prema Kninu, na dolinu Cetine, Prominu… Slikanje na vrhu, uživanje u pogledu i polako spust prema nazad. Čak su i oblaci stigli u kratkom roku opkoliti Badanj, ali smo im uspješno pobjegli.
Spustila se noć, a tek je 17h. Uz lagano čavrljanje zakurili smo peć, neki su se ponovno odlučili na ručak dok ostali pijuckaju, pričaju viceve... Najveće iznenađenje bila je proslava martinja. Kak bi to bilo da mi jaskanci ne proslavimo martinje u planini?! Pala je i pjesma, izabrali smo kuma. Uspješno smo pokrstili mošt, izmolili litanije i degustirali novo mlado vino. Moram priznati da je fino. Polako se kuhinja počinje prazniti, a samo oni najuporniji ostaju uživati u pjesmi. Vani je hladno, nebo je vedro i zvijezde izgledaju bliže nego ikad. Imam osjećaj da bi ih mogla izbrojiti. Ponovno se čini da je vrijeme na našoj strani. Uvlačimo se u sobe, toplo je, nekima čak i pretoplo, bilo je tiho i lijepo, ali sve dok nije započela "muška simfonija" koja je s kratkim prekidima trajala do jutra. Ali dobro, nas dvije cure nismo ni mogle očekivali drugačiju noć... Naspavat ćemo se neki drugi put :).
Nedjelja, 14.studenoga 2010.
Buđenje u 7h uz zrake sunca! Stvarno imamo sreće- sredina je studenog, a vani ko da stiže proljeće. Obavili smo jutarnje rituale, najeli se, uredili dom i spremni smo za polazak. Čeka nas Sinjal! Sunce polako izviruje iza planinskih vrhova i počinje nas grijati. Šetnja kroz šumicu, a potom izlazak na prekrasne visinske proplanke. Slikanje počinje, svi smo oduševljeni i vremenom i pogledom. Pratimo markacije postavljene na kamenim stijenama, penjemo se sve više i više. Priroda je prekrasna. Javio nam se i "vjetar s Dinare". Pokazao je svoju jakost i samo podsjetio da je on glavni. Dolazimo do zadnjeg strmog, kamenitog puta. Pogledom pratimo Badanj koji se s ove visine stvarno čini jako nizak. Još malo i gore smo. Vidimo križ na nekom vrhu, ali nismo sigurni da li je to to. Još malo penjanja. Iz daljine čujemo veselje. Očito je vrh blizu. I da! Evo i nas na vrhu domovine! Predivno! Svi si čestitamo, sretni smo što smo ovdje. Sunce je i dalje glavni vladar na nebu, oblaka nema, vjetar jako puše, hladno je. Ipak smo na visini od 1831m. Oblačimo vjetrovke, rukavice, kape... Slikanje počinje. Prvo pojedinačno pa u parovima pa grupno pa ponovno pojedinačno i tako u krug. Vade se i knjižice hrvatske planinarske obilaznice, lupaju se žigovi. Ne smijemo ništa propustiti ili zaboraviti. Još malo uživamo u pogledu: Peručko jezero, kninsko polje, bosanski vrhovi, Svilaja... Sve nam je ko na dlanu. Polako se pakiramo i pozdravljamo Sinjal.
Spuštajući se, vjetar smanjuje svoju snagu i ponovno nas sunce jače grije. Već smo u kratkim rukavima. Stvarno je toplo za ovo doba godine, imam osjećaj da ćemo lagano i pocrniti. Spust napreduje brzo, sada je Sinjal daleko iza nas. Doručak je davno prošao, glad se javila pa smo obavili i ručak. Ko gušteri smo se izvalili na livadu i uživali. U daljini vidimo staru tvrđu Glavaš. Znamo da je kombi blizu. Još hodanja i eto nas nakon 3h kod planinarske kuće Glavaš. Presvlačenje, spremanje stvari, pranje u bunaru, nas 13 u kombiju za 9 osoba! Ko da smo na maturalcu. Putujući prema drugom autu, pratimo Dinaru i komentiramo što smo sve prošli. U Kninu se zaustavljamo kako bi posjetiti kninsku tvrđavu. Sjeli smo na terasu i uz piće još jednom bacamo pogled na Dinaru i slap Krčić dok nas sunce polako pozdravlja. Divimo se kakav smo lijepi vikend imali i pozdravljamo planinu nadajući se da ćemo se ponovno vratiti.
Maja Plantaš
