Ovaj vikend 13 planinara popelo se na Zavižan po snijegu i ledu kako bi izveli vježbe na snijegu s cepinom i derezama. Izvještaj pročitajte u nastavku vijesti.
Rano ujutro 11.02.2006. probudilo se 11 članova HPD Jastrebarsko, 9 članova PD Šumar, 2 predsjednika, jedan tajnik, članovi izvršnog i nadzornog odbora, te ostali i iza sebe ostavili tople krevete kako bi što prije obuli čvrste gojzerice i krenuli u planine na snijeg. I to ne bilo koji snijeg, na taj predivan velebitski snijeg koji sam po sebi uvijek donosi dodatnu dozu veselja i čarolije.
Polazišna točka, Oltari. Provjera opreme, spremi dereze, cepin, štapove... Netko je zapuhao u fućku i kolonica planinara pod punom spremom krenula je put Zavižana. Na početku snijeg izgleda odlično, na vrhu nešto svježeg, a nekih 8cm ispod led. Čini se hodanje neće biti prezahtjevno. Dan je predivan, sunce se probija kroz grane i ljeska se na površini snijega, tisuće malenih kristalića i neujednačena škripa pod dobrim zahvalnim gojzericama. Dan je krenuo sjajno i zaista nema smisla da išta poremeti ljepotu ovog uspona. Temperatura se vrti oko -8°C no uz udare vjetra kroz gola stabla lice se samo stisne od hladnoće. Nos curi i koliko god ga brišem nema rezultata - i kako sad, molim lijepo, privikavati se na manje količine zraka disanjem kroz nos?!!
Put šumom prilično je ujednačen, bez prevelikih uspona i sa dovoljno nizbrdica i ravnih trasa da se noge bar malo odmore i otpusti ranac. Snijega zaista kao u priči, markacije se jedva vide, mnoge su i zatrpane. Tipična zima na Velebitu i to nas posebno veseli, jer od Velebita ništa manje nismo očekivali.
Tempo naše male kolone je ujednačen i prilagođen svima. Moram iskreno priznati da koliko god je u trenutcima bilo teško prtiti uzbrdo sam uspon bio je toliko zanimljiv da se izvukao i najskriveniji atom snage i noga je zakoračila dalje. Sada se pitam koliko to ljudsko tijelo ima skrivenih atoma i koliko je čovjek uporno i voljno biće. Hrpa energije i stanica u profinjenom skladu i ona ljudska svijest - duša koja nas izdvaja, ali i povezuje sa preostalim živim svijetom. Alat pomoću kojeg ova hrpa energije i stanica razumije da je samo dio prirode i njen doživotni suputnik i dužnik.
Kako su markacije većinom bile prekrivene snijegom nije bilo teško zalutati. No ni ne smeta malo skrenuti sa staze jer se tako "klasičan" uspon pretvori u malu avanturu i prekrasnu uspomenu. Tako smo zalutali i mi, odnosno malo bludili po našim lijepim šumama i naravno uvijek izašli na pravi put. Mic po mic, sat po sat i kraj našem putu sve je bliži. Prilazimo čistini prije doma na Zavižanu, zatežemo jakne, kape i rukavice - očekujemo vjetar. Noga pred nogu i sa prhkog snijega gojzerica prelazi na zaleđenu podlogu i strminu. Hodamo pažljivo jedan za drugim, nema razdvajanja, no ljepota vidika toliko je privlačna da bez obzira na hladnoću stajemo svakih par metra, jer ovo je pravo mjesto za fotke. Vjetar nosi snježnu prašinu preko hrpta, sunce se cakli na ledu, a more podno nas se plavi. Kakvog li osjećaja. Ne mogu se nagledati ljepote i dok uživam u tim sitnim trenutcima koji prolaze probijam se na vrh grebena. U tom trenutku se sjetim da mi je zapravo ovo prvi zimski uspon od kada planinarim na Velebit. Pa gdje li sam bila do sada?!!!!
Vrijeme je da se stave dereze, pospreme štapovi i uzme cepin u ruke. Vjetar je nemilosrdan i prsti se koče dok se veže užad dereza, rukavice lete prema moru. Zaželjele se toplijih krajeva... Spremni smo i polako u grupicama krećemo prema domu. Još samo nekoliko metara, jedan sprti uspon - već vidim topli čaj i osmjeh na licu domara Ante. E, kada bi bar tijelo moglo tako brzo pratiti misli. Vjetar nam sada puše u lice, gura nas i podsjeća da smo došli planini u posjetu i da je on kao vjeran prijatelj, čuva od nesmotrenih i bezobzirnih ljudi. I naravno, da opreza nikad dosta. Hvata me grč u nozi, nos mi i dalje curi, a maramice niotkuda, lice mi se ledi - no samo još malo, još malo...i evo me sjedim u domu, sita i utopljena i najvažnije - našla sam maramice.
Čim smo ušli u dom raznježio nas je dobro poznati miris. Svim planinarima posebno drag domar Ante, dočekao nas je s velikom zdjelom toplog i prefinog graha s kobasicama. Ako se nekome ta ponuda jela ne čini primamljiva, sama činjenica da možeš umoran sjesti, izuti gojzerice i pojesti toplo sa žlicom, umjesto smrznutih narezaka i paštete iz ruksaka, govori dovoljno sama za sebe. Poznato je da u planinama nema mjesta "finim guzicama", a ako se ponekad i nađe koja, vrlo brzo ju glad prosvijetli.
Ono što me osobno prilično veseli kod svakog izleta je priča i smijeh u planinarskim domovima. Znam da većina ljudi pomisli na hrpicu penzića, škrljake, drvene štape i vunene crvene dokoljenke. Iako, sva sreća, ima i takvih prizora, sve se češće vide grupice mladih ljudi iz urbanih sredina koje dugo u noć uz gitaru guštaju uz Azru, Gunse, Hladno pivo i pokoje stare domaće stvari kojima svi znaju riječi. Tako se bar zabavljalo 15-ak mladih iz riječkog alpinističkog kluba tu subotu navečer. U tom trenutku posebno mi je falilo više mladih za našim stolom.
Spavanje u planinarskom domu također predstavlja svojevrstan izazov. Znali smo da se u sobama na katu ne grije i na to bili spremni, no ono što se do zadnjeg trenutka ne zna je raspored. Gdje će spavati oni koji glasno hrču? Što je večer duža, tenzije rastu, a kada se hrkači odluče, manijakalno se hvataju preostala mjesta u drugim sobama. Pa tko se spasio... Tko nije ima dvije opcije; otići spavati prije hrkača i nadati se da će umor učiniti svoje pa ih neće čuti, ili pokušati zaspati sa dva jastuka na glavi i jutro poražen ustati prvi i skuhati kavu. Postoji i treća varijanta sa čepićima za uši, no to je druga kategorija, jer oni mogu spavati gdje žele (podsjetnik: kupi više te čepiće za uši). Sva sreća za nas, ali ovog puta naš dežurni hrkač nije mogao spavati pa smo se malo za promjenu i naspavali. Lagani doručak - češnjovke i sir, kava i pakiranje ruksaka. Gdje mi je nestala jedna gamaša, ah tu je pod nečijim ruksakom dva metra od mene...
Izlazimo polako na prekrasno velebitsko sunce, vjetar je slab... Preidealno!! Dereze su na gojzericama, cepini u rukama, mala pokazna vježba i idemo... Penjemo se na Vučjak, vrh iznad doma, i smijem se kako uopće ne hodamo stazom. Snijeg je tolik da nije potrebno obilaziti serpentinom već idemo direktno preko stijene po laganoj ugaženoj snježnoj stazici. Vidik je predivan, more, otoci, okolni velebitski vrhovi. Hladno je i malo puše po vrhu no ni upola kao jučer. Jutro je zaista predivno, a pokazat će se da će isto vrijediti i za cijeli dan. Kao da nas je planina htjela nagraditi zato što ju toliko volimo.
Penjemo se na Zavižansku kosu da bi malo na padini vježbali pad na ledu. Bacam se kao blesava, sad na rit, pa malo naglavačke... Snijeg frca dok cepinom grebem po površini i pokušavam se zaustaviti. Do ušiju mi dopire; "skvrči koljena i dereze u zrak" , "težinu prebaci na cepin", "raširi noge u koljenima", "ej, jesmo rekli 3m razmaka jedan od drugog", "pazi da nije netko iza tebe"... Na kraju vježbe uspjela sam nekoliko puta pasti preko imaginarne provalije, ali i nekoliko puta stati i ostati živa. Sve bi to da se mene pitalo trajalo do mraka, no danas se spuštamo i treba krenuti. Vadimo ruksake, naime, kroz prozor, jer je snijega do pola doma, pa je tako brže i jednostavnije. Ostajem među posljednjima i gledam kolonu kako se sigurno i polako kreće po čarobnoj bjelini. I opet po ne znam koji put kažem sama sebi "kako je ovdje lijepo" i pozdravljam Zavižan do sljedećeg puta.
Život u planini je težak, ali zato jednostavan i čist. Planina nam daje utočište, oazu mira u kojoj se čovjek miri sam sa sobom i svojim duhovima i tako bolje prihvaća duhove drugih. Volim razmišljati kako smo svi kao djeca voljeli ležati u travi i gledati oblake koji putuju, davati im imena, pogađati oblike, ili se samo bezbrižno igrati i slobodno trčati. Taj se osjećaj vrlo brzo zaboravi i zametne negdje u pozadini, iza neplaćenih računa, poslovnog uspjeha, novih knjiga za djecu, godišnjeg servisa i registracije auta. Kao planinar imam tu sreću da se dijete u meni još uvijek veselo smije dok mi sunce grije lice. Da zamjećujem bubamare u proljeće i gledam na koju stranu će poletjeti, da oblaci još imaju imena i da me odsjaj sunca u vodi, snijegu ili ledu i dalje ispunjava istim iskrenim veseljem i zahvalnošću da imam priliku živjeti u tako prekrasnom djeliću svemira.
Nina Lacković
