U nedjelju, 21. listopada, 23 jaskanska planinara osvojila su vrh Učke (Vojak) visok 1396 m. Zbog dosta jake bure uspon nije bio nimalo lagan, ali je zato pogled s vrha bio predivan. Pogledajte fotke i pročitajte Anetin izvještaj.
Sa 24 planinara (uključujući i vozača Maria, koji će nas sigurno zapamtiti po našim avanturama) oko 6h krenuli smo u mrak s ciljem doći što bliže Učkoj. Neki su iskoristili vrijeme do prve jutarnje kave u Opatiji i "ubili oko" putem. Svi su bili pesimisti u vezi vremena i nikako da ih utješim svojim optimizmom govoreći da će biti lijepo i sunčano vrijeme. Nisam uspjela (naravno žensko), ali kasnije su se sami uvjerili. U Rijeci nam je zasjalo sunce o kojem sam vam pričala malo prije.
Od Lovrana se penjemo sve užim i užim cesticama do Vignja od kuda nas 13-ero kreće za dužu etapu. Krećemo lagano uz brijeg, berući kestene. Sve dalje posaje nam sve toplije, skidamo višak odjeće i penjemo se metar po metar prema Vojaku. Svi ćemo se složit da nas je bura propuhala do kostiju na onom bajnom usponu prema Vratima gdje nisam znala na koju stranu me nosi i jel me vuče prema dolje ili gura prema gore. Kad je najgore prošlo, dolazi ono najbolje.
Čuješ lavež pasa, a iza njih grupa ljudi kojima je isto tako hladno i ne znaju kojim putem je najbolje krenuti. Na kraju ih nagovorimo i kreću s nama na vrh. Okrenem se kad tamo sa svih strana pogled da zineš. Hoćeš Istre, Alpa, mora, Velebita, a eto i naša MUčka.
Naravno slikancija u svakakvim pozama na vrhu sve dok se nismo smrzli (ja dobro debelo jesam). Slijedi brzo spuštanje prema domu tj. restoranu gdje nas je čekao ručak. Uz finu pivicu koja nas je zagrijala i odličnom goveđom juhom i mlincima :) eto spremni za povratak kroz prelijepi zimski Gorski Kotar. Zimski ugođaj, pod pahuljama, pratio nas je cijelim putem.
Mene osobno je fascinirala Opatija koju sam vidjela prije 17 god. Jednostavno mi je prekrasna i uredna i totalno drugačija od one koju ja pamtim.
Aneta
