Četrnaest planinara iz Zagreba, Zaboka, Sinja i Jaske, pod vodstvom vodiča HPS-a, uspješno su osvojili najviši vrh Italije Gran Paradiso (4061 m), te vrh Breithorn (4168 m) na talijansko - švicarskoj granici. U ovom pothvatu sudjelovala su tri jaskanska planinara - Dražen Lovreček (vodič), Stjepan Volarić i Igor Plantaš. U nastavku pročitajte izvještaj.
Gran Paradiso i Breithorn, 11. - 17.8.2007.
Vodiči HPS-a i ove su godine, tradicionalno, organizirali turu po visokom gorju. Cilj je bio u sedmodnevnom boravku osvojiti najviši vrh Italije - Gran Paradiso, te vrh Breithorn na talijansko - švicarskoj granici. U osvjanje ova dva četiritisućnjaka krenulo je četrnaest planinara iz Jaske, Sinja, Zaboka i Zagreba.
Ranojutarnja subotnja kišica nije ulijevala previše optimizma, no ipak smo se nadali da nas tisuću kilometara dalje čeka ljepše vrijeme. I stvarno, nakon dvanaest sati vožnje dolazimo u suncem obasjanu Aostu. Penjemo se 30-ak kilometara prema mjestu Pont na 1900 m i smještamo se u malen, ali simpatičan kamp. Ugodna večer. Slažemo šatore, pripremamo stvari za uspon, kuhamo večeru i družimo se uz planinarske priče.
Ujutro krećemo iz kampa prema planinarskom domu Vittorio Emanuele II na 2775 m. Do doma se uspinjemo za 3 sata lijepo uređenom stazom. Dočekuje nas puno izletnika i planinara koji su iskoristili nedjelju za šetnjicu. Vrlo topao i sunčan dan. Malo ledenjačko jezero kraj doma privlačilo je na kupanje, no temperatura vode odbijala je bilo kakve primisli o tome. Ipak, uspjeli smo vidjeti jednog kupača, ali nismo uspjeli utvrditi kakav doping koristi. Možda metar pive od 0,66 l koja se jako dopala svim članovima naše ekipe. Domaćini su nas smjestili u depadansu kraj doma sa 15 ležajeva. Kao naručeno za nas. Nekolicina nas iskoristila je popodne da se popnemo jedan dio puta prema vrhu i izvidimo situaciju. Pogled prema visokom Gran Paradisu ukazivao je da nas sutradan čeka dosta hodanja.
Polazak je zakazan za 4 sata. Dižemo se u 3 kako bismo obavili doručak i spakirali stvari. Krećemo laganim tempom kroz mračni kamenjar, noseći čeone lampe jer su oblaci zaklanjali svjetlo zvijezda i mjeseca. Nakon sat vremena hoda primjetili smo kako se previše penjemo i hvatamo pogrešan smjer. Vidimo svjetla ostalih planinara kako prolaze kroz nizinu ispod nas. Promašili smo put, pa se spuštamo i tražimo pravi. Na sreću, nismo izgubili puno vremena, a ni volje. Zrake sunca polako su se nazirale iza snježnih vrhova. U cik zore stigli smo do snijega. Nakratko odmaramo, stavaljamo dereze, uzimamo cepine u ruke i navezani krećemo u koloni prema vrhu. Dolazimo pod vršne stijene nakon nešto više od 3 sata hoda. Mnogo planinara željnih vrha izazvalo je gužvu pa je završni uspon po stijeni potrajao. Kamena ploča podno Gospinog kipa bila je premala da svi stanemo, pa smo morali čekati da se jedni spuste kako bi se drugi mogli popeti. Litice oko vrha zahtjevale su mnogo umijeća i opreza. Po dolasku na vrh, čestitamo jedni drugima, fotografiramo se i brzo se spuštamo kako bi oslobodil mjesto drugim planinarima. Pogled prema vrhovima Alpa bio je stvarno prekrasan. Silazmo sa stijena i uzimamo kratak odmor. U međuvremenu se sa stijena spustila cijela ekipa pa zajedno silazimo natrag u dom. Po dolasku se častimo finom večerom i hladnim pivom. Gran Paradiso je osvojen i jedan zadatak je obavljen.
Sutradan ujutro spuštamo se natrag u kamp. Svi brzo jurimo pod tuševe iako je Ivica imao teoriju "da valja bit šporak i da je onaj koji je smislio sapune i pranje sve zabrljao jer sad šporki zaudaraju čistima". Vozimo se do Aoste, kratko se zadržavamo tamo, te nastavljamo do mjesta Breuil-Cervinia od kuda se žičarom dižemo na 3300 metara. Žičara nas dovozi do skijališta od kuda hodamo do planinarskog doma Teodulo. Vremenska prognoza je dobra i čini se da će sutrašnji uspon na Breithorn ponovo biti vrlo ugodan i pružiti nove vidike na Alpe.
U 6 sati krećemo prema Breithornu. Uspinjemo se uređenom skijaškom stazom oko dva sata. Upravo smo "upali" na trening Švicarske, Ruske i Slovenske skijaške reprezentacije. Naši su navodno na godišnjem odmoru. Prilično živo skijalište za ovo doba sezone. Pred nama je Mali Matterhorn, a s druge strane, nama za petama, veliki brat - Matterhorn ili Cervino kako ga zovu Talijani! Pravi div piramidalnog oblika sa suncem obasjanim rogom neodoljivo privlači, ali njegove strme litice kao da govore "Čuvaj se sinko!" i odbijaju mnoge pokušaje uspona. Na žalost ili možda na sreću nemamo u planu uspon na Matterhorn, ali i naš 4160 metara visok Breithorn pružit će lijepe vidike jer nas je Gospa nagradila još jednim prekrasnim danom. Nakon skijališta dočekala nas je ravnica, pa strmo uspinjanje na veliki snjegom prekriveni brijeg. Ovoga puta litice i kameni vrhovi su izostali pa je uspon bio relativno jednostavan. Cijela ekipa okupila se na vrhu u 10 sati i slavila naš veliki uspjeh. Fotoaparati su opet odradili svoje. Malo iz ovog kuta, malo iz onog, sad s ovom ekipom sad s onom, sad s jednom zastavom, sad s drugom. Sunce nas je grijalo tako da je bilo prilično ugodno i nismo se žurili jer rijetko se pruža prilika tako s visoka gledati sve te alpske vrhove - Mont Blanc, Gran Paradiso, Matterhorn, Liskamm, Pollux, Dufourspitze, Monte Rosu i ostale divove. Silazimo do Malog Matterhorna. Ekipa se vraća u dom, a Štef, Dražen i ja obilazimo ledenu galeriju i dižemo se do vidikovca - no, ovaj put liftom. Po povratku u dom čekale su nas nagradne pive i bianco (bijelo vino), a pala je i pjesma.
Iako su oba vrha uspješno osvojena još smo imali mnogo toga za obići i vidjeti. Zbog magle (možda i malo zbog umornih nogu) otkazali smo posjet podnožju Matterhorna. Žičarom smo se spustili u Breuil-Cerviniu. Padala je kiša pa smo se smjestili u mali kafić gdje su nam naši vodiči Darko i Dražen podijelili priznanja za uspone. Još smo obišli nekoliko dućana, te se zaputili prema jezeru Lago di Garda udaljenom 300-tinjak kilometara. Vožnja obalom jezera bila je izuzetno zanimljiva jer cesta prolazi kroz tridesetak tunela. U nekima čak postoje i raskrižja. Čak je i naš instruktor vožnje Ivan priznao da nikada nije vidio takvo nešto. Put nas je vodio do mjesta Arco i do istoimenog kampa gdje noćimo. Zauzimamo svoje mjesto, podižemo šatore, kuhamo finu večeru, a sve zalijevamo Pinotom. Vino je pokazalo jako dobro djelovanje pa nije trebalo puno da počne pjesma koja se orila cijelim kampom i prizivala znatiželjnike.
Ujutro smo zbrojili "ranjene" i sa ostatkom krenuli feratom do vrha Colodri iznad kampa. Uspon kroz stijene bio je poseban užitak. S vrha se vidi cijela dolina i stari grad Arco do kojeg smo se uputili kasnije.
Po povratku u kamp ekipa je odlučila da zbog loše vremenske prognoze ne ostajemo noćiti u kampu nego da se vraćamo kućama. Pakiramo stvari i pozdravljamo brda s nadom da ćemo im se uskoro vratit i zbrajamo dojmove još jednog vrlo lijepog izleta.
Pozdrav cijeloj ekipi - Nadi, Boženi, Darku x 2, Draženu x 2, Štefu, Srećku, Marijanu, Ivanu, Ivici i Zoranima.
PS. nadam se da se uskoro vidimo kod Darka u kleti :)
Igor Plantaš
