Pročitajte izvještaj sa zimskog izleta na Zavižan prošlog vikenda 17. i 18.02.2007.
Sudionici izleta bili su Aneta Šilobod, Božidar Malešić, Denis Uremović, Ivan Ašperger, Roland Vučinić i Nina Lacković.
Nakon posljednjeg izleta na Velebit, prošlog vikenda 17. i 18. veljače 2007., razmišljala sam o "receptu uspješnog planinarskog izleta". Dobra organizacija i povoljna vremenska prognoza. Bez toga, rekli bi, ne može. No, prisjećajući se spomenutog izleta na Velebit shvaćam da taj "recept" baš i ne drži vodu.
Plan izleta - dvodnevni zimski uspon na Zavižan. Prvi dio organizacije odrađen je besprijekorno. Na vrijeme najavljen dolazak, rezervirani ležajevi za šestero planinara u domu na Vučjaku. Prognoza povoljna. Sve po planu.
Stigao i petak, prognoza nepovoljna. Najavljuju oborine i vjetar. Već je prošlo vrijeme kad djeca i kokoši idu spavati, a ruksaci nisu spremni. Prvo treba pogledati film, pa malo besciljno lutati po stanu, zaviriti u frižider, obići wc i kupaonu i onda smireno i polako složiti stvari. Opet se neću ništa naspavati, ali ne brine me to. Zadnja klupa u autu već je odavno rezervirana za moj jastuk i dekicu i tu nema rasprave.
I eto nas opet. Rano jutro, cijela ulica spava, a nas dvoje trpamo ruksake i gojzerice u bunker. Otvori vrata garaže, otvori vrata ograde, čekaj da Roko ispelja auto, pa onda zatvori vrata garaže, zatvori vrata ograde i konačno spavanac. Probudila sam se u Krasnu. Odmah na prvu nije mi se dopalo sivilo koje nas je okružilo, no drugima to očito nije previše smetalo. Što nam može to malo kiše. Dalje ne znam što s dogodilo, ali kišica je prestala i malčice se razvedrilo. Treba li nam išta više?! Da, pauza!! Od hodanja ili bolje reći, propadanja u snijeg, brzo se postigne radna temperatura, a tada potkošulja, dvije majice, jakna, šal i kapa mogu uzrokovati pregrijavanje. To nikako ne želimo da se dogodi već na početku uspona. I tek dok su se izvrtile pauze za rashlađivanje, krenule su nove - za uhvatiti zraka, pa za slikanje, pa za slatko, pa je nekog stislo i da ne nabrajam dalje. Taman uhvatiš ritam, ma već se vidiš na vrhu ovim tempom i odjednom skužiš da već par metara hodaš sam. Drugi puta ti poremetiš tuđi ritam i tako u krug. Ako netko ima problema sa timskim radom, toplo preporučam par planinarskih tura i problem riješen. Htio ne htio, prilagodba je neizbježna. Dok smo mi tako vježbali živce jedni drugima, vrijeme se neprimjetno pogoršalo, s postizanjem veće nadmorske visine smanjila se vidljivost i snizila temperatura. Iz sigurnosnih razloga odlučili smo od Babić Siće (ulaz u nacionalni park Sj.Velebit) nastaviti cestom. Hodat ćemo duže, ali bar smo bez brige. Ionako smo ovdje da hodamo, zar ne?
Što smo se više približavali cilju, sve manje smo se vidjeli i čuli. Izlazak iz šume na čistinu podno doma bio je jedno nezaboravno iskustvo. Ulaziš u ništa i krećeš dalje u ništa. Samo te tvrda podloga pod nogama podsjeća da hodaš. Nestvarno. Svuda oko nas samo bjelina i zavijanje vjetra. Kako nismo prvi puta na Zavižanu, i srećom odabrali smo put cestom, znamo da moramo zaokrenuti desno i hodati uzbrdo. Troje nas je stiglo do transformatora podno doma kod kojeg smo malo odahnuli i našli zaklon od vjetra. Troje ih još fali. Trudim se gledati što dublje u maglu i možda razaznati kakav obris tijela u pokretu, no ništa. Spuštam se desetak metara niže i vičem koliko god mogu s nadom da će me netko čuti. Mašem u prazno, jer u slučaju da me netko i vidi valjda me dok mašem neće zamijeniti za smreku il kamen. U takvim uvjetima, čovjek, smreka, kamen, isto je. Oči vide samo tamu fleku na horizontu, pa ako se fleka nekoordinirano pomiće postoje realne šanse da netko iz zaostale trojke pomisli da se radi o čovjeku i krene prema njoj.
Par minuta sam eto tako, blesava sama sebi, mahala i vikala i konačno čula fućku. Sunce vam vaše sporo, pomislim i misao zadržim za sebe. Timski rad, sjećate se...
A zašto su zadnji koraci uvijek najteži, nikad neću shvatiti. Svaki put dušu ispustim onih zadnjih par metara. Bilo to na Zavižanu ili na Japetiću. Valjda kad glava pomisli eto gotovo je, stigli smo, tijelo automatski prebaci u nižu. No sve je to postaje nevažno onog trenutka kada uspuhan, znojan, umoran i rumen uhvatiš prvo slobodno mjesto i skineš ruksak s leđa. Ideš, ljudi pa ja letim! Poletjet bi čovjek mogao i od domaće rakije domara Ante. Srećom da se ona pije u malim količinama, tek toliko da zagrije pa tako samo veselo poskočiš.
Prošle godine u domu je bilo i drugih planinara, no ovaj put nikoga. Odličan osjećaj. Na peći se griju dva puna lonca planinskog čaja samo za nas, mjesta oko kaminke ko u priči. Svako je imao svoju klupu i špagu za osušit robu, vrhunski luksuz. To što se nisam naspavala, nikako nije kriv ni udoban krevet ni svjež zrak, već po ne znam koji put - hrkanje! Opet sam zaboravila čepiće za uši!
Jutro nas je iznenadilo kako to može samo u planini. Vjetar se stišao, oblaci razišli i sunce obasjalo snijegom pokriven Zavižan. Svi koji su doživjeli vedro jutro na Velebitu, u bilo koje godišnje doba, znaju što znači ona domaća: " ma, ko ovo može platit ?! "
Nakon uspona na Vučjak i Veliki Zavižan, ručka i pakiranja opreme došlo vrijeme za odlazak. Iz razgovora s Antom doznajemo da je ljetni put prohodan pa se nakon kratkih konzultacija jednoglasno odlučujemo za tu varijantu silaska. I nismo pogriješili. Stijene pokrivene snijegom, zelene smreke i pogled na plavo more. Ma, nitko ovo ne može platit!!
Na Oltarima drugo godišnje doba. Iz snježne stigli smo u zemlju ranog proljeća. Par šafrana, par visibaba, malo snijega i šećer na kraju, svjež otisak medvjeđe šape tik do našeg sparkiranog auta. Slika koja je zaokružila ovu planinarsku priču. Priču koja dokazuje da ne postoji recept uspješnog planinarskog izleta, jer on nije ni potreban. Čovjek ma koliko god se trudio ne može predvidjeti i isplanirati igru prirode. Dovoljno je obuti gojzerice, poštivati i voljeti prirodu i zakoračati. Svi začini već su odavno tu, i ako vam pogled nije zamućen krivim vrijednostima sigurna sam da ćete ih odmah vidjeti.
