Doživite ugođaj uspona na Mont Blanc čitajući izvještaj đakovačke planinarke Jadranke Vuković koja se 15. kolovoza, zajedno sa jaskancima, popela na taj 4810 metara visok vrh u Francuskoj.
Prvi dan, 12. 8. Putovanje, dolazak
Ujutro upoznajem ljude s kojima ću provesti tjedan. U sigurnim sam rukama, u ekipi su dvojica školovanih vodiča, koji su, čujem, bili na vrhu Mont Blanca, a i da nisu, nemam brige.
Putovanje Hrvatskom, Slovenijom, Italijom... ugodna vožnja, ugodni ljudi. Redaju se raznoliki pejzaži. Kroz tunel Mont Blanc, duži od jedanaest i pol kilometara, ulazimo u Francusku, smještamo se u kampu Les Rosieres pokraj Chamonixa. Sviđa mi se gdje smo to došli!
Ne znam postavljati šator (nikad nisam!), nisam baš od koristi... počinje padati kiša... i tako cijele noći neumorno lupka u stijenke šatora, a mi se nadamo da neće promočiti.
Drugi dan, 13. 8. Razgled Chamonixa
Pada kišica. Razgledavamo Chamonix, pun hotela, pun turista svih rasa, pun dućana planinarske opreme... Chamonix je na tisuću metara nadmorske visine, iz njega se divno vidi vrh Mont Blanca. Chamonixom teče brza alpska rječica tirkizne boje. U središtu grada je spomenik posvećen prvim osvajačima Mont Blanca. Po njima nosi naziv i središnja gradska ulica. Gradske javne površine su ukrašene gustim cvjetnim nasadima. Za lijepa vremena grad "naseljavaju" ulični zabavljači, oko kojih se okupljaju djeca gledajući njihove predstave. Dopušteno i odraslima!
U Chamonixu su održane prve zimske olimpijske igre, u njemu je i muzej posvećen povijesti Alpa, alpinizma, Mont Blanca. Razgledavamo izloške opreme u kakvoj su se penjali prvi istraživači "krova Europe", te povijesne fotografije i umjetničke slike različitih prizora ovog planinskog masiva.
Dečkima je u kafiću bila zanimljiva konobarica. (izgledom)
Treći dan, 14. 8. Prvi dio uspona
Ujutro nakon doručka se prvo kreće žičarom do vlaka, te vlakom (a vlak se zove Tramway Mont Blanc) do zadnje stanice, a dalje je na redu višesatni pješački uspon. Nakon nešto više od dva sata hoda dolazimo do planinarskog doma Tete Rousse. Jaskanci je popularno od milja zovu Teta Ruža (prema planetarno poznatoj domaćici s Japetića), a u stvari znači Ruska glava. Kraće se zadržavamo u domu radi odmora, nakon čega nastavljamo uspon do doma u kojem ćemo prenoćiti: Goutier, na visini iznad 3800 metara.
Na putu do Goutiera prolayi se "Kuloarom smrti" (uh, bolje da mi nisu rekli da se tako zove!) u kojem neprestano pada sitno kamenje. Ide se s alpinističkim kacigama na glavi radi osiguranja. Ma ništa strašno, nikog od nas nije "zveknulo". Na više mjesta – u uskim prolazima - su čelične sajle i klinovi. To mi se sviđa, prilika da jačam i ruke!
E, na toj visini se mogu osjetiti znakovi visinske bolesti: glavobolja, mučnina, slabost.
Srećom, postoje tablete protiv visinske bolesti koje te teškoće uklanjaju. Ivan mi daje tableticu i lagana glavobolja je prošla nedugo nakon što sam je popila.
Suton nas je počastio predivnim bojama neba, intenzivnijim nego što su u nizini. Uživam zapravo. U domu je gužva i svatko pokušava pronaći kutak za sebe da barem na kratko sjedne i odmori umorne noge.
Počinak je rano, čim se smrači, jer svjetla u domu se pale u dva u noći. Pa, spavaj k'o može, u blagovaonici, neki pod stolom (ne, nismo se napili!), neki na stolu, a neki i sjedečki.
Četvrti dan: 15. 8. Do vrha (a i natrag, naravno)
Nakon što su se upalila svjetla, budimo se, dva je sata noću, ustajemo, oblačimo svu potrebnu opremu, poneko jede (ne mogu reći doručkuje jer u dva u noću kako bilo koje jelo nazvati doručkom?) prije no što krenemo.
Noć je vedra, zvjezdana. I mjesec je tu da nam uljepša put. S čeonim svjetiljkama osvjetljavamo put, slijedeći trag u snijegu onih koji prođoše ispred nas, a sad ih vidimo kilometrima iznad nas, sićušne iz naše perspektive gledanja, na grebenima su na koje ćemo mi tek stići. Prizori s razglednica sad su pred mojim očima, uživo. I osjećam se nekako svečano... zbog tih veličanstvenih prizora.
Jutarnje boje na horizontu opet su bogate, i vidici na sve strane svijeta... Koliko vrhova...
Polako hodamo, upravo kako po pravilu i treba hodati pri usponu iznad četiri tisuće metara, gdje je kisika manje. Pravimo kratke stanke, tek toliko da odahnemo, potom nastavljamo. Više i više.
Oko devet sati smo na vrhu... slijedi fotografiranje i kratak odmor, a sad se treba sigurno spustiti, istim putem. Blizu doma Goutier puhao je toliko jak vjetar da sam pomislila kako će me odnijeti! U sebi sam zahvaljivala što imam veliki ruksak pa sam zajedno s njim teža! U nekom savijenom položaju, naginjući se što više snijegu, prošli smo i taj vjetroviti dio. Ništa neobično, jer vjetar je sastavni dio Mont Blanca, red je da i to doživimo.
U Goutieru odmaramo, častimo želuce hranom i pićem, pa ajmo dalje: silazak za taj dan još nije gotov. Kraj je u domu Tete Rousse, gdje noćimo.
Kako je lijepo zaspati s mišlju da si toga dana bio na vrhu Mont Blanca! Ne spavam u vreći, ona spava kraj mene. Koristim posteljinu iz doma, dovoljno tople pokrivače. Konačno mir i bezbrižan san...
Peti dan, 16. 8. Zadnji dan planinarenja
Noću je napadao snijeg... Silazimo niz planinu u društvu pahuljica. Lijepo mi je! Premda moram paziti na svaki korak, da se ne okliznem na sklisko kamenje. Oblaci se začas pojave i začas nestanu. Ne gledam na sat i ne znam koliko dugo hodamo. Kad smo došli do stanice vlaka, odmaramo dok vlak nije stigao.
Navečer se častimo večerom i pićem (da znate koje su to runde naručivane!) u restoranu. Pa ipak smo postigli uspjeh: popeli se na vrh Mont Blanca bez problema, živi i zdravi. Vodiči su, kažu, zadovoljni nama koje su vodili i kako je sve prošlo.
Šesti dan, 17. 8. Još očaravajućih vidika
S vidikovaca Auiguille du Midi, na visini od 3800 metara, divimo se prizorima koji se s njega pružaju. Mnogo turista dolazi žičarom ovdje. Oni u kratkim hlačama (vidjeli smo i pokojeg takvog) drhture na hladnoći na ne znam koliko minusa stupnjeva Celzija, jer su došli iz toplije klime – u Chamonixu na tisuću metara nadmorske visine je topao ljetni dan. Francuzi su građevinu Auiguille du Midi sagradili 1950-ih godina, i impresivno izgleda iz doline, iz Chamonixa. Izgleda šiljato na vrhu stijene, a i ime joj znači Središnja igla.
Dugo bih mogla promatrati te divote, no moramo se spustiti u Chamonix.
Dan smo proveli u restoranu, poslije u gradu i kampu.
A u kampu smo prethodnog dana poraširivali stvari oko šatora, sve i svašta, kao da ih prodajemo! (znojna odjeća, obuća, čarape...) Ima mjesta, pa se raširismo brate!
Sedmi dan, 18. 8. Nema više, idemo kući
Namjeravali smo noćiti u Italiji u kampu, no pljušti kiša (tko će postavljati šator po pljusku? Nitko, nije nam baš sila) pa nastavljamo za Hrvatsku. A nek' pljušti, glavno da smo mi bili na Mont Blancu, ova kiša sad je sporedna stvar.
Hvala ekipi što mi je bila dobra. Čuvalo me, da upotrijebim rečenicu koju mi je jednom prilikom uputio Tomislav, sedam anđela. Poimence, na kraju, hvala časnim i odgovornim vodičima Draženu i Darku, te Ivanu (e, imati astronoma u blizini a ne naučiti raspoznavati zvijezde, šteta), Igoru, Marku, Štefu, i vozaču Franji. Bilo mi je odlično, i sretna sam došla kući.
